Film “Tereza37” redatelja Danila Šerbedžije i scenaristice i glavne glumice Lane Barić jedan je od najuspješnijih hrvatskih filmova – od premijere prošle godine pomeo je brojne festivale diljem svijeta i osvojio desetak nagrada. A Šerbedžija je nedavno ovjenčan i prestižnom nagradom Vladimir Nazor.
Znate li broj svih silnih nagrada?
Ne brojim! (smijeh) Trebali bismo sada već prebrojiti. Dobili smo nedavno nagradu i na Stockholmskom filmskom festivalu, Lana Barić nagrađena je na FEST-u...
U Stockholmu ste na Balkanskom festivalu novog filma dobili nagradu zanimljivog opisa – “za ženska postignuća”. U tom svjetlu, biste li “Terezu” nazvali feminističkim filmom?
Kako je meni objašnjeno i kako sam ja shvatio, ta nagrada dodjeljuje se u svrhu promicanja potreba jednakosti spolova i ženskih prava, što je meni izuzetno bitno. Malo me jest zbunila ta formulacija nagrade, ali ne smeta mi i, dapače, jako mi je draga, i drago mi je ako sam potaknuo bilo koga da razmišlja o položaju žena. Film se bavi time što su neke stvari muškarcima dozvoljene, a ženama nisu, iako smo u 21. stoljeću. Za mene je to nedopustivo. Ako je zbog toga film feministički, slažem se, jest. I Lani i meni bilo je bitno o tome govoriti. Kada sam čitao scenarij, jasno sam iščitao poruku filma – da nismo isti, da nam nisu iste stvari dozvoljene i da nas se ne sudi i ne gleda jednako. Muškarac, ako svaku večer mijenja partnericu, on je frajer, on je mačo. Žena, ako spava s više partnera, ona je automatski kurva. U većini slučajeva društvo bi prije osudilo ženu nego muškarca koji se tako ponaša. A nema razloga.
Film je odlično prošao i kod publike i kod kritičara. Prema vašem pristranom mišljenju, kako ste uspjeli postići taj neuhvatljivi balans?
Nagrade su uvijek i malo sreće. Nagrade su i potvrda da si radio dobar posao, zato su meni bitne. A vjerojatno su ljudi prepoznali ovo o čemu sam i govorio. Mislim da film fino balansira između nekog ozbiljnog art filma, a da opet ga može gledati šira publika. Jer je kao život, uvijek ima malo smijeha, malo i tuge. Šaka suza, vrića smija, kao što Popadić kaže. To je možda razlog za uspjeh filma i kod publike i kod kritike, što je često razdvojeno.
Posljednjih godina, unatoč pandemiji, sve se više govori o procvatu hrvatskog filma, naši filmovi ostvaruju odlične rezultate na stranim festivalima… Kako vi kao umjetnički savjetnik u HAVC-u na to gledate?
Prema scenarijima koji nam stižu vidim da ljudi strahovito pišu, planiraju, projekata je strašno mnogo. Trenutačno imamo velike probleme uopće odabrati što pustiti, jer je toliko dobrih scenarija. Užasno je teško biti na ovoj poziciji savjetnika, jer trenutačno sigurno ima sedam odličnih scenarija. A ti moraš izabrati od tih sedam samo tri. Nikad nam nije došlo više projekata. Tako da, da, snimaju se stvarno dobri filmovi, iako je ova korona izuzetno otežala sve. Teže se snima, sve je skuplje, manje ljudi možeš imati na setu, dok sve ljude na setu testiraš svaki dan, ode vrijeme, a vrijeme je na snimanju najvažnije. Ja sam presretan što sam snimio film koji mi je izuzetno bitan i koji je očito naišao na dobar odjek, ali izbila je korona i pola festivala je otkazano, a oni na kojima smo prošli održavaju se online. Mene od online festivala boli srce, jer film je za masu, za publiku, za pune kinodvorane. Ne želim ispasti cendravac, jer svima je teško. Valjda će proći, cijepite se. Ali s tim virusima čovjek stvarno ne zna. Tko zna kakvo sad vrijeme nastupa, stalno neke epidemije, virusi... Ovo je zbilja ludilo i nadam se da je kraj.
Čini se da je usporedo s koronavirusom krenula i pandemija teoretičara zavjere...
To mi je strašno. Kao prvo, ne petljam se ljudima u struku. Kao što ja ne volim pametovati o nečemu što ne znam, ne volim ni kada meni netko tko nije iz filmske branše počne govoriti o filmu i što treba hrvatskom filmu. I tko sam ja da govorim o virusima? Na meni je da slušam stručnjake i, ako stručnjak kaže da se cijepim, ja ću to i napraviti. Mislim da je vrlo bahato i sebično misliti da znate bolje od stručnjaka.
Sad kad ste spomenuli da ne volite da vam netko govori što treba hrvatskom filmu – što vi mislite da nam treba?
Eh. Što treba? Treba više novca. Znam da je ljudima u HAVC-u i Ministarstvu kulture teško jer oni nemaju velik utjecaj na raspodjelu državnog proračuna, ali ja sam optimist. S obzirom na to koliko filmova snimamo, moram reći da su zaista kvalitetni. Veoma je bitan i filmski turizam, a gradnja studija imperativ je za našu filmsku industriju. I zbog nas i zbog potencijalnih velikih projekata koji žele snimati u Hrvatskoj. Kako je krenulo, sigurno će se ti brojevi udvostručiti s kvalitetnim studijem, jer dolazak jedne “Igre prijestolja” izuzetno puno znači za nas. Jako puno ljudi iz naše struke radi na tome, puno ljudi koji prate filmsku industriju – sve do cateringa, jer nisu u pitanju samo filmaši – izuzetno zarađuju od činjenice da je top serija došla u Hrvatsku.
Kada smo razgovarali posljednji put, vaš najnoviji projekt još je bio obavijen velom tajne. Možemo li sada znati o čemu se radi?
Trenutačno ne mogu ništa jer sam još uvijek u HAVC-u, ali radimo na scenariju i na logistici. U planu nam je snimiti film o životu Dražena Petrovića. Ivan Krnjak Turković napisao je odličan scenarij, izuzetno pametan i filmičan. Ne mogu još reći da to radim, nije prijavljeno ni prošlo, ali malo smo počeli njuškati po tome. Strašno mi je drago što to radimo, košarka mi je najdraži sport, a Dražen vjerojatno najdraži sportaš – uz Matu Parlova.
Kad smo već kod Mate Parlova, što mislite o ovom novom spomeniku oko kojeg se lome koplja?
Meni je odličan. Ja mogu reći samo svoje mišljenje, a jako mi se sviđa. Općenito mi se sviđaju skulpture Marije Ujević i mislim da je vidljiv njen potpis. Mislim da je super da imamo jednog sofisticiranog gospodina, koji ima tu ljevicu – golu, nabildanu i stisnutu šaku. Marija je izuzetno inteligentna žena i veoma je inteligentno napravila kip Mate Parlova kao gospodina, jer on je zaista bio gospodin. Imao sam sreću da sam ga upoznao i bio s njim u društvu, on je bio pravi intelektualac, napamet je recitirao Matoša, Ujevića... A i spomenik je postavljen nasuprot njegovu kafiću, u kojem je on uvijek stajao naslonjen na šank, pio sok i pozdravljao svakog gosta poimence.
