Osnivačka skupština "Društva Hrvatskih Književnica" održana je 20. studenoga 1936. u Martićevoj ulici broj 10, u stanu Zdenke Jušić-Seunik, molba za odobrenje Pravila toga društva upućena je Banskoj upravi Savske banovine 24. studenoga, a već 28. studenoga 1936.
Uprava policije Zagreb dostavlja Upravnom odelenju Savske banovine tajni spis (Pov. br. 34230/36.) na tri stranice i podatke za 18 osnivačica toga društva.
Nakon 69 godina, naša javnost može prvi put doznati kako je "revno" starojugoslavenska policija pratila građane u ovom slučaju književnice i to ne samo nakon šestojanuarske/šestosiječanjske diktature 1929. godine, nego još od 1918. godine. Evo što je policija "evidentirala" za tri književnice, dok protiv ostalih "ništa ne predleži".
O dr. Zdenki Smrekar (koja poslije, za NDH, postaje odjelna predstojnica za žensko školstvo) piše: "evidentirana je (...) da je 1922. imala da govori u Zrinjskom i Frankopanu u Karlovcu, ali joj tamošnji Jugosloveni nisu dozvolili. Za vrijeme rata, 1918. godine, držala je predavanje školskoj omladini o Zitinoj haljini...
Godine 1921. da je htjela otputovati u inozemstvo ali joj je na nalog Pokrajinske uprave u Zagrebu bila oduzeta putnica. Zatim je Komanda savske divizijske oblasti u Zagrebu... (Pov.Dj. O.B.br. 1201) saopćila da je posjećivala obitelj Slavka Kvaternika u Medlogu kraj Celja, pa je tada bilo ustanovljeno da je imenovana izrazita protivnica našeg narodnog i državnog jedinstva... i da je sada članica poznatog separatističkog društva Glazbenih intelektualaca (Pov.br.29527/36)..."
Za Mariju Kumičić, udovu pisca Eugena Kumičića, u istom spisu piše: "evidentirana je da je 1922. bila pretsjednica Hrvatske žene u Zagrebu, a 1929. bila je pretplatnica na list Frankovačke terorističke omladine Hrvatski Domobran.
Gradska policija u Karlovcu 13. XII. 1933., pov. br. 1153 saopštila je da je Marija Kumičić uputila pismo tamošnjem župniku Bencetiću u kome ga je izvještavala o stanju društva Hrvatske žene, a inače da je pismo bilo separatističkog sadržaja.
Dne 23. IV. 1934. bilo je zaustavljeno pismo upućeno na njezinu adresu po Ivanu Jemeršiću iz Grubišnog Polja u sasma separatističkom duhu. Dne 29. I. 1935. bilo je uzapćeno pismo upućeno na njezinu adresu po Vilmi Strunjak iz Amerike, koja joj je u tome pismu izvještavala o radu predsjednice Hrvatske žene u Americi, Ane Tuškan, koja je htjela da u Americi njihovo udruženje uvuče u redove Hrvatskog Domobrana.
U drugome pismu kojeg je Vilma Strunjak uputila Mariji Kumičić u Zagreb, vidi se, da je Strunjakova izvještavala ovu, da je na njihovoj konvenciji zaključeno, da se povede akcija za sabiranje dobrovoljnih prinosa za obitelj dr. Mačeka. Imenovana stoji u ličnim i pismenim vezama sa mnogim licima, koja su poznata kao istaknuti separatiste."
Policija se iznimno trudila i u tajnom praćenju književnice Sidonije Košutić, sestre jednog od prvaka Hrvatske seljačke stranke i Radićeva zeta. O Sidoniji Košutić navodi se: "evidentirana je, da je sestra Augusta ing. Košutića, poznatog emigranta i bivšeg narodnog zastupnika bivše HSS.
Za nju je Banska uprava Zagrebu 31. I. 1931. Pov.br.1860 saopštila da zalazi u stan neke učiteljice Marije Bošnjak u Zagrebu, Smičiklasova ulica 22 kod koje da se obdržavaju tajni sastanci zajedno sa nekim omladincima i da na tim sastancima Košutićeva zauzima stanovište protiv naše države i odobrava rad emigranata.
Iz pisama koja je Sidonija Košutić slala svome bratu Augustu u Beč i svome bratu Ivanu, koji se je poslednjih godina nalazio u Beču na studijama, vidi se da je ista separatistički nastrojena."
Osnivačice Društva
Ovo otkriće nakon 69 godina daje sasvim drugu sliku o okolnostima pod kojima je 1936. osnovano Društvo hrvatskih književnica. Iz spisa u Hrvatskom državnom arhivu (UO Savske banovine, PO II, kutija 401), vidi se da su osnivačkoj skupštini prisustvovale: Erna Krajačić, Sida Košutić, Ivanka Laszowski, Dora Pfanova, Vera Luketić, dr. Zdenka Smrekar, Božena Begović, Zlata Kolarić-Kišur, Marija Jurić, Fady Martinčić i Stanka Vrinjanin, sve iz Zagreba.
U zapisniku dalje stoji da je "nekoliko mlađih književnica sazvalo lijep broj hrvatskih spisateljica, ponajprije na nevezane razgovore, a konačno na sjednicu na kojoj je Zdenka Jušić-Seunik razložila svima prisutnima potrebu osnutka zasebnoga društva hrvatskih književnica..., zato što je ovakova organizacija, u prvome redu, u interesu širenja naobrazbe i kulture naročito među ženskim svijetom, a u drugom redu, što se osjeća potreba da i spisateljice imaju svoju organizaciju, koja će štititi njihove interese."
Jednoglasno je zaključeno da se odmah pristupi osnutku "Društva Hrvatskih Književnica". U Osnivački odbor izabrane su Zdenka Jušić kao predsjednica te Božena Begović i Ivanka Laszowski (supruga Emila Laszowskoga), a izrada Pravila povjerena je Ivanki Laszowski i Zdenki Jušić.
Osim spomenutih književnica, na popisu osnivačica Društva još su dr. Zdenka Marković, Jagoda Truhelka, Camilla Luzerna, Ivana Brlić-Mažuranić i Antonija Kassowić-Cvijić iz Zagreba, zatim Frida Sučić iz Gunje, Kazica Bošnjak iz Sl. Požege, Erna Kramarić iz Ludbrega i Štefa Jurkić iz Sarajeva, ukupno 22 književnice.
Kako je uvodno naznačeno, sve se odvijalo vrlo brzo tako da je, unatoč policijskoj "evidenciji" nekih članica, sve završeno za četrdesetak dana. (Čini se da je zasluge za brzo odobrenje Pravila DHK i registraciju imala njihova članica Vera Luketić, zaposlena kao činovnica u Banskoj upravi.) Osnivačice predaju zapisnik i Pravila 24. studenoga 1936., a već 4. siječnja 1937. Pravila su (nakon dopune) odobrena i Društvo se za manje od 40 dana moglo registrirati!
Zanimljivo je napomenuti: od 18 članica koje je policija "obradila" devet ih nije bilo udano, tri su bile udovice (Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Kumičić i Antonija Kasović-Cvijić), pet ih je bilo udano, a za dvije, npr. Mariju Jurić Zagorku, nije navedeno bračno stanje. Najstarije su bile Marija Kumičić (1863.), Antonija Kasović-Cvijić (1865.) i Kamila Lucerna (1868.), a najmlađa studentica Stanka Vrinjanin (1912.).
Prva knjiga
O utemeljenju i početnom djelovanju Društva hrvatskih književnica do sada se nitko nije bavio i kulturnoj javnosti je, nažalost, sve ovo do danas ostalo sasvim nepoznato. Zato uvažena kolegica Dunja Detoni Dujmić u zanimljivoj knjizi Ljepša polovica književnosti, MH, 1998. na str. 51-52 sasvim pogrešno i neutemeljeno piše da je "prva (i jedina) predsjednica bila Božena Begović"...
Napisano je to po memoarskom rukopisu Nade Raverte-Smolčić (citiran na str. 52-53 te knjige) koji, nažalost, ne stoji. Prva predsjednica bila je Zdenka Jušić-Seunik, a tajnica Božena Begović, a ne Vera Luketić kako to u memoarima-sjećanima navodi N. Raverta-Smolčić.
Već u svojim Pravilima (čl. 2), stoji da je Društvu svrha: "a) promicati književnost u hrvatskom pravcu izdavanjem dobrih djela hrvatskih književnica; b) udružiti književnice da štite svoje interese, da zajedničkim radom dižu svoj književnički ugled, da se u potrebi materijalno pomažu.
U tu svrhu će osnovati što prije vlastitu nakladu, koja će služiti isključivo izdavanju djela hrvatskih književnica, a čije će se djelovanje propisati posebnim pravilnikom."
Prva knjiga u izdanju Društva hrvatskih književnica pojavila se za manje od osam mjeseci nakon registracije Društva. Bio je to roman predsjednice DHK Zdenke Jušić-Seunik pod znakovitim naslovom Svojim putem, o kojem 13. rujna 1937. u Obzoru piše kritičar T.P. (T. Prpić).
U predgovoru svoga prvoga Almanaha hrvatske književnice poručuju: "U svijetu i kod nas nastale su sasvim nove realnosti, koje u umjetnosti zahtijevaju svoj izraz. Žena hoće da o tome kaže svoju riječ...
Omogućiti našim ženskim piscima da dođu do riječi i da iskreno progovore o svom životu i o svijetu kako ga one gledaju, znači obogatiti svoj život vrednotama, koje se danas, kad se žena tek usudila da progovori, jedva još mogu procijeniti..."
