Koncerti otvaranja pulskog festivala Dimensions uvijek su bili zanimljivi, prisjetimo se Massive Attacka ili Damiana Marleya, ali ovogodišnja gošća Grace Jones (69), koja u pulskoj Areni nastupa 30. kolovoza – s Moderatom, Kamasijem Washingtonom, Yussef Kammaalom i Mosesom Boydom – vjerojatno je najspektakularnija gošća koju su mogli dovesti.
Od povratničkog albuma “Hurricane” iz 2008., Grace Jones ne prestaje dobivati hvalospjeve svjetskih medija za aktualne koncerte pa, iako je prije toga imala stanku od 19 godina nakon zadnjeg albuma iz 1989., a ni poslije “Hurricane” nije snimila ništa novo, njen koncertni nastup sasvim je druga priča.
Jamajčanka u New Yorku
Pulsko gostovanje pružilo se kao ekskluzivna prilika za vidjeti jednu od najpamtljivijih žena pop-glazbe. Govorimo o jednoj od najzanimljivijih žena u povijesti popa, ikoni u pravom smislu te riječi koja je glazbom i vizualijama bila poput ruke novoj MTV-jevskoj “rukavici”, bačenoj 1981., u novoj medijskoj “stvarnosti” koja ju je voljela kao rijetko koju protagonisticu pop-glazbe.
Ništa čudno za dotadašnju manekenku, Jamajčanku koja je stigla u New York i tamo bila u ključno vrijeme rastuće diskogroznice s kraja sedamdesetih i u Studiju 54 shvatila kamo se giba nova plesna glazba.
Među biografske podatke ide i taj da je neko vrijeme živjela u Parizu s cimericama i kolegicama (manekenkama) Jerry Hall i Jessicom Lange, dakle u dobrom, uskoro jako poznatom društvu.
Iako je prvi album “Portofolio” objavila 1977., tek će u osamdesetima postići najvažnije uspjehe albumima “Nightclubbing” iz 1981., “Living My Life” iduće godine i “Slave to the Rhythm” iz 1985. te mnogobrojnim hitovima koji su majstorskom smjesom reggaea i funka taman legli na suvremenu postnovovalnu scenu s Talking Headsima i ostalima.
Bila je i Bondova djevojka
Najmanje su tu bili bitni filmovi poput “Conana Barbarina” ili “Pogleda na ubojstvo” iz serijala o Jamesu Bondu, iako su pokazali koliko je vole Hollywood i masovna publika opće prakse. Svi su se otimali za nju, pa i modni kreator Jean-Paul Goude s kojim je surađivala na patentiranju provokativnog, biseksualnog imidža i koji joj je režirao videokasetu ironična naziva “One Man Show” na samom početku videorevolucije osamdesetih.
Grace Jones najvažnija je po svojoj glazbenoj priči, kad je suradnjom s ritam-sekcijom Sly Dunbar-Robbie Shakespeare – koja je početkom osamdesetih bila top ritam-sekcija mnogih prestižnih projekata – snimila svoja najuspješnija diskografska izdanja. Zbog njih je završila na popisu američkog magazina Billboard koji ju je lani svrstao na 40. mjesto ljestvice najuspješnijih predstavnica plesne glazbe svih vremena, dok ju je televizijska postaja VH1 još 1999. proglasila 82. na popisu “Najvećih žena u rock and rollu”.
Znamo li da bez Grace Jones ne bi bilo ni Lady GaGe ni Rihanne, koje to i javno priznaju, a ni domaće Josipe Lisac kakvu danas poznajemo, jasnije je da, kad govorimo o Grace Jones, govorimo o osobi koja je za “žensko pitanje” učinila više nego mnogi drugi.
Lisica može ovoj mama biti, a ne da nje nebi bilo. koje nebuloze