Dok odrasla publika u kazalištu strepi da ne zakašlje ili joj zazvoni mobitel, autori kazališnih predstava za najmlađe spremni su na sve jer njihova publika juriša na pozornicu, grabi rekvizite čak i brizne u plač ako vide nešto što im se ne sviđa. I tako treba biti jer čemu kazalište ako ne izaziva pitanja i ne daje odgovore.
Dakle, stvaranje predstava za najmlađu djecu, onu od recimo dvije do pet godina, za publiku koja gazi po kazališnom bontonu i ne mari za koncepte lika, naracije ili četvrtog zida, poseban je izazov za kazališne stvaraoce, ali i prilika. Kazalište za malu djecu – kada se dobro izvede – najčišći je i najeksperimentalniji oblik, prilika za igru s glazbom, komunikacijom i osjetilnim zadovoljstvom bez ikakve prtljage koju nosi teatar za odrasle.
U pitanju je žanr koji i kod nas posljednjih godina raste, a s kojim se u koštac uspješno hvata glazbenica Lucija Stanojević. Nakon velikog uspjeha prve hrvatske opere za bebe "Opere rose", na kojoj je radila u koprodukciji MBZ-a i HNK Zagreb, sada s novom ekipom donosi predstavu "MaLoLu".
Premijera je večeras u u 18 sati u Mjesnom odboru Voćarska, Voćarska cesta 71, a slijede i reprize 21. travnja u 10 i 11.15 sati. Bili smo na generalnoj probi i provjereno je u pitanju odlična stvar namjenjena klincima od dvije do pet godina. Kombinira glazbu, ples, mimiku, igru sijena, drvene rekvizite, crtanje ugljenom, trganje papira, a zarazni refren 'malolu' vuče na ples.
Okosnicu predstave čine četiri osnovna elementa: voda, zemlja, vatra i zrak. Zrak i voda potrebni su za život, zemlja je simbol majčinstva, vatra grije poput roditeljskog zagrljaja, daje sigurnost kao kadu mama mazi, daje iskru za stvaranje i kreativno izražavanje...Ukratko - u pitanju je multisenzorna, taktilna, muzička igra u idealnom trajanju od 30 minuta koja potiče maštu i zove na igru.
- Kako sam po struci diplomirana violinistica, a strastvena istraživačica, odlučila sam pronaći način da steknem više znanja i iskustva u kazališnom svijetu za najmlađe. Često razmišljam kako je pretenciozno nešto zvati predstavom ako nisi završio Dramsku akademiju, ali onda se sjetim kako bi bilo da sjajne glazbenike bez diplome s akademije ne nazivamo glazbenicima, a njihove izvedbe ne nazivamo koncertima – kazala je Lucija Stanojević pa nastavila:
- Igrom sudbine put me odveo na Poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije i tu mi se mnogo toga otvorilo. Dakle, predstava "MaLoLu" nastala je kao spoj mnogih 'kreativluka' kojima se bavim. I tu je još jedan vrlo mi važan segment, a to su ljudi s kojima radim pa sam "MaLoLu" odlučila raditi s prijateljicama Martinom Klarić i Lorenom Banić. Sve tri imamo senzibilitet i iskustvo za rad s djecom, a to je najvažnije jer djeca su najveći kritičari, prepoznaju neiskrenost i ako im se nešto ne svidi odmah to daju do znanja. Martina Klarić pjeva u zboru HNK Zagreb, vodi s djecom i mladima satove pjevanja i jedna je od najtalentiranijih osoba za ovakvu vrstu rada. Lorena Banić radi na dječjem odjelu u Gradskoj knjižnici Zagreb, organizira i vodi radionice za djecu i posjeduje brojne talente. Sve smo u potpunosti sudjelovale u projektu, od skladanja glazbe, scenografije, kostimografije i rekvizite do vizuala.
Na predstavi su počele raditi krajem prošle godine, istraživale razvojni put i potrebe djece od samog rođenja do otprilike pete godine života i vodile se igrom kao najvažnijom aktivnosti u životu djece iz čega su nastajale kratke koreografije. Glazba je tu pak poslužila kao dramski predložak, iako bez riječi.
- Organizirale smo nekoliko proba za djecu prijatelja i susjede, a potom i javnu generalnu probu jer od iznimne je važnosti igrati pred što više djece. Na taj način dobijamo povratnu informaciju i ukoliko primjetimo da djeca negdje gube fokus, da se negdje zadržavaju dulje i više im se sviđa, da je nešto viška ili manjka, na tim stvarima radimo i poboljšavamo ih. Djecu tog uzrasta ne zanima određeno značenje već akcija na sceni, brze izmjene, zvučno i vizualno, manje verbalno. S prvim reakcijama smo jako zadovoljne i dobile smo potvrdu koliko je djeci igra važna. Najljepše u cijeloj priči je vidjeti i odrasle kako se zaigraju, kako se prepuštaju i provode kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom. Uglavnom, je li predstava uspjela vidimo po tome odlaze li djeca s nje iako je vani parkić i sija sunce, po želji za sudjelovanjem, po osmijesima, čuđenjima, pitanjima...Od djece nemamo očekivanja, od djece učimo – kaže Lucija pa tvrdi da se ne slaže s našom opaskom da u Hrvatskoj manjka sadržaja za tako malu djecu.
- Moje dijete odraslo je s predstavama Male scene. Tu su i neki od festivala koji imaju ili su imali predstave za najmlađe - Kliker u Varaždinu, Međunarodni dječji festival u Šibeniku...U svijetu je situacija drukčija prije svega zbog financiranja. Predstave za najmlađe zbog kvalitete izvođenja i interakcije s djecom, ne mogu primiti veliki broj publike pa time ispadaju neisplative onima koji ih unajmljuju. Znam da će zvučati grubo, ali čini se da se vani puno više novca ulaže u kulturu, edukaciju djece i odraslih i podiže se svijest o važnosti umjetnosti za djecu. Radi se i na edukaciji odraslih da umjetnost za djecu nije isto što i umjetnost za odrasle. Kod nas, opet grubo, sve se većinom svodi na veliki entuzijazam ljudi koji se bave dječjim sadržajima. Ne želim ispasti pesimistična, naprotiv, cijeli život idem "glavom kroz zid" kad su u pitanju snovi i ljubav prema onome što radim, u ovom slučaju to je rad s djecom i za djecu. Vjerujem da će se uvijek pojaviti prilika, mogućnost, osoba. Tako je bilo i u slučaju "MaLoLu" - pojavio se RadioTeatar i divna Pavlica Bajsić Brazzoduro koja je priči dala podršku. Ona je Radio Voćarsku vidjela kao izvrsnu priliku za ovu predstavu i mislim da se nije prevarila. "MaLoLu" je postala koprodukcija obrta 2407 i RadioTeatra. Ljepše nije moglo – zaključuje Lucija Stanojević.
