Gitara se svirala prije i poslije njega, a svirat će se i ubuduće, unatoč očitoj krizi koja je zahvatila suvremeni rock, ali s famoznih se šest žica nitko nije uspio stopiti onako kako je to za rukom pošlo Jimiju. Doista, pogledate li ponovno neku od njegovih snimaka, jedini zaključak glasi da je Hendrixa zapravo nemoguće zamisliti bez gitare.
Kada je u rujnu 1966. taj ranjivi, nesiguran, sramežljiv i (izvan stagea) umiljati dečko iz Amerike doputovao u London, tek su upućeniji bili svjesni magije s pomoću koje će tamnoputi blues-fanatik baciti na koljena svijet popularne glazbe – i sve promijeniti zauvijek. I to doslovno. Jer, kako inače objasniti da se i danas, okruglih četrdeset godina nakon smrti, svako izdanje s njegovim potpisom dočekuje s takvim slavljem?
Svima je jasno da su najuzbudljiviji dokazi Hendrixova genija razasuti na tri studijska i jednom koncertnom albumu, objavljenima za kratkog, ali intenzivnog profesionalnog života. Od 1967. do 1970. godine, onaj privatni bio je eksplozivan poput bombe koja je na koncu ipak raznijela sve snove. No ipak, niz albuma s “raritetima” i neobjavljenim snimkama kojima se hranila njegova publika tijekom proteklih desetljeća sugerira da je gitaristički mag doslovce živio u studiju, svirajući i skladajući neprekidno, i to s vječno uključenim uređajem za snimanje.
Rezultat? Njegova postumna diskografija svojim rastućim obujmom višestruko nadmašuje onu nastalu za života.
Bunar bez dna
Novim postumnim izdanjem “Valleys Of Neptune” znakovito je obilježen transfer njegove cjelokupne zaostavštine pod okriljem kompanije Sony. Bunar s arhivom očito nema dna, a što je još fascinantnije, kvaliteta se ni ovaj put bitno ne spušta ispod Hendrixovih visokih standarda.Riječ je o zbirci rijetkih i dosad neobjavljenih pjesama, naslovljenoj po impresivnoj skladbi čija geneza počinje u veljači 1969. pod radnim naslovom “Gypsy Blood”, a završava (finalnim miksom) tek u proljeće sljedeće godine.
No “Valleys Of Neptune” je samo tipičan primjer; većina ovih pjesama rođena je u proljeće ‘69., nakon albuma “Electric Ladyland”, u društvu pratećeg benda (The Jimi Hendrix Experience) i pridodanih gostiju. Premda su neke od njih Hendrixovi fanatici već ranije nanjušili po raznim bootlezima loše kvalitete, stvari su ovdje – pod postprodukcijskom paskom Hendrixova originalnog producenta Eddieja Kramera – dobile formu koja je konačna onoliko koliko je to moguće.
“Stone Free” je ušla u optjecaj kao B strana singla “Hey Joe”, ali ova verzija zadovoljit će i najzahtjevnije poštovatelje. Psihodelični blues-rock standard Claptonovih Cream, “Sunshine of Your Love”, pretvorio se u instrumentalni “jam-session”, no svejedno je zanimljiv – makar u dokumentarističkom smislu. Obrada “Bleeding Heart” Elmorea Jamesa pokazuje Hendrixov nekonvencionalan način tretiranja bluesa, dok kraće skladbe – otprije poznata “Fire” te “Mr. Bad Luck” – dokazuju da se sva glazbena čuda mogu postići i unutar trominutnog “pop” formata.
Emocionalni istraživač
Ukratko, Valleys nije za početnike, ali pokazuje evoluciju perfektnog svirača koji nikada nije bio isprazni virtuoz, već znatiželjan i emocionalan istraživač bez čijeg je nadahnutog “vatrometa” nezamisliva barem polovica rock glazbe prošloga (a djelomice i ovoga) stoljeća. Naravno, svako novo izdanje iznova pred publiku stavlja hipotetična pitanja “što bi bilo da nije umro”, da je kasnije otkrio sintisajzere ili uplovio u nemirne vode avangardnog jazza... Odgovore nikada nećemo doznati, pa ih i ovaj put ostavljamo profesionalnim gatarama na zabavu. I ovo što već imamo, dovoljno je fascinantno.
Brat bi rekao hajde kreni s uvodom pa bih ja onako ispetljao, onda bismo krenuli, on s basom, s C, G, D,A E..Hej Joe! Lijepa vremena...