Zar je hrvatska publika tek nakon trsatskog nastupa domaće mezzosopranistice Dubravke Šeparović-Mušović uza svjetskog tenora Josu00E9a Curu trebala spoznati kakav pjevački biser imamo? I kad je već publici postalo jasno da je tu riječ o prvorazrednoj umjetnici sposobnoj za najteže zadatke, koja se približila pastoznosti Ruže Pospiš-Baldani, je li to postalo jasno domaćim opernim direktorima i intendantima? Sumnjamo.
Jer, da naši direktori i intendanti cijene domaće vrsne pjevače, a trenutačno ih ima više nego dovoljno za četiri domaće operne kuće i brojne festivale koji njeguju i operni izričaj, onda domaćim pozornicama ne bi defilirali prosječni ili ispodprosječni strani pjevači. Pa se Dubravku Šeparović-Mušović može slušati u Saarbru00FCckenu, ali ne i u Zagrebu ili Splitu. Pa se izvrsnu sopranisticu Martinu Zadro može slušati u, doduše, nedalekoj Ljubljani, ali ne i u domovini. Pa će se na skoroj premijeri Mozartova “Don Giovannija” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, kako bruje kuloari, slušati brojne strane pjevače jer domaći nisu prošli audiciju iako su nedavno na Splitskom ljetu pokazali da im nije problem interpretirati Mozartove likove iz “opere nad operama”.
Ovih će se dana na salzburškom ljetnom festivalu koji publici nudi svojevrstan Mozartov maraton sa čak dvadeset i dvije opere predstaviti čak dva hrvatska pjevača, Krešimir Špicer, tenor iz Slavonskog Broda i Miljenko Turk, bariton iz Čakovca. A kad ste njih čuli na domaćim opernim pozornicama?
