Slijedom nedavnih vinilnih reizdanja albuma “Shimpoo Pimpoo” i “Dernjava”, treći album grupe Pips Chips & Videoclips “Fred Astaire” iz 1997. uskoro dobiva svoje LP reizdanje. Budući da su svojevremeno među prvima kod nas zahvatili svoj cjelokupni opus digitalno – na famoznom USB sticku “Diskografija” iz 2010. – malo po malo Pipsi svoju diskografiju prebacuju i na vinile.
Prednarudžbe za ediciju vinila tiskanu u nakladi od samo 500 ploča moguće su na web-stranici benda, trgovine Dirty Old Shop ili na info@laa.hr., a dvostruki “Fred Astaire” na crnoj plastici u prodaji će se pojaviti 20. listopada.
Pomalo ironično, budući da su devedesete godine, kad su Pipsi počeli raditi, bile najgore što se tiče vinilnih ploča koje su tada potpuno istisnuli compact discovi, današnje razdoblje velikog povratka “ploča” prilično je pogodno za uskrsnuće prvih albuma Pipsa iz devedesetih i reminisencije na temu da je “nekad bilo bolje”. Tim više što se radi i o velikim albumima kojima je grupa, među posljednjima s naše rock-scene, ušla u kakav-takav domaći mainstream i postala ono što se, jednostavno govoreći, naziva “veliki bend”.
Iako je od tada prošlo samo 25 godina, čini se kao daleka prošlost kakvu nitko poslije kod nas nije ponovio, jer je cjelokupna domaća rock-scena danas postala svojevrsna alternativa. Tada, sredinom devedesetih bilo je drugačije u tom posljednjem naletu imena koja se, nakon često idealiziranog novog vala s početaka osamdesetih, moglo nazivati nekim zajedničkim “valom”. Pored Pipsa na scenu su dolazila nova imena na kojima će počivati budućnost domaćeg rocka. Osim već iskusnih Let3, devedesetih rastu Hladno pivo, Majke, Laufer, poslije se i Urban se osamostaljuje, i drugi. Pod skutima Jabukatona, te zajedničkih manifestacija koje su se tada činile važnim poput Woodstocka (Fiju briju, Zagreb gori, nagrade Crni mačak), i Darko Rundek odlučio se na povratak i pokazao se svježim autorom kompatibilnim s novim generacijama, pa je baš s Pipsima na “Fred Astaireu” imao duet “Plači” kojim su uspješno spojene dvije “opozicije”.
Zapravo je kratak bio put Pipsa od početka rada i uličnog rocka prvog albuma i himni poput “Dinamo ja volim” – podsjetimo, kad se Dinamo nije smio zvati Dinamo – do joint-venture rock-electronice prijelomnih albuma “Fred Astaire” i idućeg “Bog”, kojeg, za pretpostaviti je, također čeka vinilno izdanje. Gitara Alena Kraljića tada je uz Ripperove autorske i pjevačke akrobacije bitno definirala zvuk Pipsa, ali na radikalnu promjenu stila u srednjoj fazi karijere Pipsa presudno je utjecala suradnja s Denykenom, prisutnim još od albuma “Dernjava”, koji je do kraja definirao tu fazu rada grupe oslobođenu svih stega i ograničenja.
Ključni domaći rock-albumi devedesetih poput “Fred Astaire” pokazali su otvaranje domaće rock-scene prema novim zvucima, u čemu su presudnu ulogu imali upravo Pips Chips & Videoclips, dodajući ranijoj gitarističkoj pirotehnici sofisticirane sadržajne i produkcijske pomake koji su na albumu “Fred Astaire”, prvom od u nizu sljedećih “odraslih” albuma grupe, rezultirali bezgrešnim spojem stila, sadržaja i opako uzbudljivih pjesama i svirke.
Prije 25 godina albumom “Fred Astaire” Pipsi su osvojili i promijenili domaći mainstream, s na idućem Porinu pokupili nagrade u kategoriji albuma godine, kao i u onoj za najbolju vokalnu suradnju, za pjesmu “Plači” s Darkom Rundekom.
Ili, kako kaže friška najava; “Bez sumnje, riječ je o jednom od najvažnijih albuma domaće rock-glazbe posljednjih tri desetljeća koji je predstavio moderna produkciju, agresivnu svirku, čisti jezik ulice i političku angažiranost. Album “Fred Astaire” donosi redom klasike poput “Supermama”, “Ljeto ‘85”, “Nogomet”, “Plači”, “Sex u školi”, “Discofriend”, “Dođi vilo” ili “Na putu prema dole”, koje se mogu uvrstiti u najprepoznatljivije pjesme benda”.
“Fred Astaire” sniman je u svibnju i lipnju 1997. u Ičićima i CBS studiju u Zagrebu, a miksan u ljubljanskom Tivoliju. Tadašnje koncertne promocije albuma bend je odsvirao u kazalištu Gavella i Domu sportova. Ti nastupi u Gavelli pripadaju najuzbudljivijim domaćim live ukazanjima koja su već tada bila ispravno protumaćena kao ključna, značajem usporediva s legendarnim novovalnim koncertima u Kulušiću. I tu nije bio kraj; nakon “Fred Astairea” 1999. stiglo je još jedno remek-djeloo, “Bog”, a oba su ostala upisana na vrhu najboljih radova domaćeg rocka devedesetih. S klasičnim pjesmama koje se i danas nalaze u koncertnom repertoaru grupe, novi rock-bogovi su na Zemlji i u zemlji posvjedočili velikim kreativnim mogućnostima Dubravka Ivaniša-Rippera i suradnika te radikalnoj izmjeni zvučne slike s prvih albuma Pipsa. Svi koji su nostalgičarski trabunjali da nakon novog vala nema života za domaći rock, 1997. dobili su dokaz za suprotno; “Fred Astaire” spada u klasu najboljih domaćih rock-albuma svih vremena.
