Na pozornicu zagrebačke Tvornice kulture vraća se sada već kultna emo-macho-pop senzacija Svemirko. Tamo će 23. listopada bend s gotovo sasvim novom postavom predstaviti svoj treći album “Skalamerija”.
Iako su novim albumom napravili lagani zaokret u zvuku, i dalje je to prepoznatljivi Svemirko – kako i stoji u najavi albuma, tek nešto “drukčiji, vještiji i progresivniji”.
– Zvuk se na novom albumu definitivno pomaknuo, ali to je zapravo prirodan i normalan proces. Meni se kao autoru, naravno, ne da cijelo vrijeme raditi jedno te isto i mislim da je potrebno ići i malo dalje, okolo naokolo, raditi neke nove stvari – govori nam frontmen Svemirka Marko Vuković.
– Shvatili smo i da nam na svirkama uživo malo bolje prolazi neka žešća glazba. A i mi se bolje osjećamo kada nešto “izrokamo” pa je iz toga dijelom proizašao i taj novi zvuk – dodaje Svemirkov gitarist Antonio Bošnjak zvan Tali.
Je li onda to i dalje emo-macho-pop ili ste promijenili opis u nešto žešće?
– Ma nije, taj naziv ionako nikada nije bila glazbena nego više filozofska odrednica. I dalje je to emo-macho-bullshit – smije se Marko.
“Skalamerija” je ujedno i (barem zasad) posljednji dio trilogije “-IJA”, koju čine i dva prethodna albuma “Vanilija” i “Tunguzija”. A njegovo neobično ime savršeno odgovara konceptu albuma, jer “skalamerija” je, objašnjava nam Marko, nekakva naprava, stvar sklopljena od naizgled nepovezivih dijelova koji uspijevaju činiti neku smislenu cjelinu. Osim zvuka, s novim albumom stigla je i gotovo cijela nova postava. Od starog Svemirka tu su još Marko i Antonio, no sada s njima sviraju i Mate Ponjević, Dario Sušanj i Silvia Grilec.
Do toga je došlo, priča nam Tali, iz više razloga, a ponajviše iz neke sviračke potrebe.
– Tijekom korone zaista dugo nismo svirali, nije bilo koncerata, dok odjednom, tek mjesec dana prije jedne svirke nismo saznali da ćemo ipak moći nastupati. Do tada je bilo nemoguće skinuti nove stvari koje još nismo uvježbali, a i naš tadašnji bubnjar Branimir dan prije početka proba slomio je ruku... Bio je dosta velik zalogaj skupiti novu postavu i odraditi to, ali vrlo brzo smo uspjeli doći do neke razine na kojoj smo svi zadovoljni – govori nam gitarist i student strojarstva koji je u turobnoj pandemijskoj koncertnoj pauzi, da preživi, našao i drugi posao, u IT sektoru.
Mogu li onda glazbenici u Hrvatskoj živjeti samo od glazbe ili svi moraju imati i drugi, treći posao?
– Ja živim od glazbe! Mislim, mogao bih i ja naći neki posao, ali ne želim. Radije to vrijeme i energiju ulažem u muziku. Korona, karantena, to su bile posebne okolnosti i to sam nekako preživio, uz puno zezanja – ubacuje se Marko.
A što bi radili da ne sviraju, zanimalo nas je.
– Rudarili bismo Bitcoine, naravno – uglas će obojica.
No Svemirko kao bend funkcionira na pomalo neobičan način: “Mi smo bend, ali samo jedan lik radi glazbu. Nama je to kao kul, al ono, lik uopće ne konta neke stvari” stoji uostalom u njihovom opisu na Bandcampu. Taj lik je Marko, koji stvara i snima svu glazbu, dok je bend tu za svirke uživo. Moguće je i da taj lik ipak nešto konta jer sve je krenulo kada je on sam 2015. godine snimio i anonimno na YouTubeu objavio pjesmu “Zbogom Proleteri” koja je u samo nekoliko tjedana skupila tisuće pregleda.
– Cijeli život, otkada sam bio dijete, jedino što sam želio bilo je baviti se glazbom. Toliko mi je to prirodno da i ne znam u kojem trenutku sam to odlučio. Kada sam se iz Đakova preselio u Zagreb, radio sam raznorazne poslove, ali nisam imao neke posebne planove da živim od glazbe. Do tada sam bio i u sasvim nekoj drugoj vrsti glazbe, chill waveu, elektronici i ovo mi je došlo kao nekakav odušak, išao sam napraviti nešto s pola mozga. I tako se dogodio Svemirko – veli on sasvim ozbiljno.
Uz to, s bivšim kolegom iz benda Bojanom Bojkom, ima i svoju izdavačku kuću – “više manje zauvijek”. Osnovana je 2016. godine, s ciljem da bude nešto poput “kućnog” labela, pa bi oni i njihovi prijatelji izdavali glazbu pod zajedničkim kišobranom. S vremenom to se proširilo pa tako pod tim imenom sada objavljuju i bendovi i izvođači kao što su Crvi, Sijenke, Peki Pele, Fantom...
– Kada smo radili “više manje zauvijek” osmislili smo ga onako kako je nama najbolje odgovaralo. Uzimamo tek neki manji postotak, ne miješamo se u prava za pjesme, bukiramo svirke i postavljamo stvari na streaming servise. U današnje vrijeme kada je sve na streamingu i fizički mediji više nisu nužni za slušanje glazbe, diskografska djelatnost apsolutno nema nikakvog smisla, a nijedna izdavačka kuća neće ti ponuditi dobre i realne uvjete, pogotovo ovi naši izdavači. Moglo bi se reći da ih uopće nije briga za scenu i glazbu, nego samo paricu. S takvim ljudima uopće ne treba raditi i mislim da se svatko tko potpiše za neki label na kraju razočara – zaključuje Marko.
Ništa više ne štima,prije si mogao pjesmu otpjevati na gitari i poslati na festivalski natječaj, a danas ti traže gotovu snimku koja košta najmanje 1000 eura, pa ako ti prime pjesmu, ako ne, plači. Sad zamisli koliko ima dobrih autora i amatera koji bi poslali pjesmu ali nemaju novac za to. Zato nam nedostaje hitova, prodaje cd-a , a mladi ne mogu izići na svjetlo dana i nemaju priliku dokazati se. Zato i jesmo gdje smo, u stvari mi smo na dnu, a caruje lova.