U zagrebačkom Prostoru kreacije Urania u sklopu festivala Dance.INN, 4. i 5. prosinca očekuje nas premijera novog autorskog projekta glumca Jerka Marčića. Predstava pod nazivom “Personal Guru” nastala je u suradnji s redateljem Sašom Božićem, a riječ je o neobičnom spoju terapijske seanse, interaktivne kazališne predstave, žive instalacije i hepeninga koji se odvija jedan na jedan. Predstava će se izvoditi u terminima od 17 do 21 sat, a ulaznice je potrebno rezervirati unaprijed. Svaki gledatelj s Marčićem će se suočiti pojedinačno, a ono što će se dogoditi tijekom idućih dvadeset minuta svatko će doživjeti drugačije.
Na koji način nam možete ukratko opisati ovaj prilično nekonvencionalan koncept predstave?
Jedinstvena predstava koja nastaje pred samim gledateljem kao jedinstveno iskustvo. Svaka predstava je za svakog gledatelja drugačija. Sve se temelji na susretu s “guruom”. Pojam gurua na istoku je vezan uz duhovnost i jednostavno znači – učitelj. Međutim, kod nas na zapadu, ta riječ vezana je s nekim tko ima sljedbenike, često taj pojam vežemo uz zaradu ili šarlatanstvo, duhovnost je sredstvo marketinga. Pa tako imamo i financijske gurue, gastrogurue, modne gurue… Ovdje je riječ jednostavno o susretu dva čovjeka. Susretu koji je podređen gledatelju, radi se dakle o personaliziranom iskustvu gledanja predstave, kao što je i danas u svijetu sve personalizirano – sve što imaš mora biti jedinstveno i tvoje, počevši od zaslona tvog mobitela. Što ne bi bila personalizirana i predstava?
Jesu li dijelovi predstave osmišljeni unaprijed ili je tu riječ o improvizaciji?
U neku ruku jest improvizacija, jer nastaje na licu mjesta, ali nastaje kao odgovor na to što čovjek, gledatelj donese. Dakle, na temelju mog iskustva i doživljaja gledatelja. Dio predstave je fiksan, a dio je improviziran i nastaje na temelju izvođačkih tehnika koje smo razvili tijekom rada na predstavi.
Koju ste stranu vi odabrali s ovom predstavom – duhovnu istočnjačku ili je u pitanju izrugivanje i parodija silnih gurua i life coacheva koji iskaču iz paštete?
Kako je predstava za svakoga drugačija, i iskustvo je za svakoga drugačije. Za mene sve proizlazi iz vlastitog iskustva igranja predstave. Dok igram neku klasičnu predstavu na sceni kao glumac, uvijek svoja očekivanja ili mišljenja o kvaliteti predstave projiciram na publiku. Pitam se što publika očekuje i ispunjavam li ja ta očekivanja? A kada čovjek takvo nešto radi, ne može projicirati to na pedeset ljudi, nego na jednu osobu. Tako da uvijek u glavi imaš jednu osobu, nekog idealnog gledatelja koji sve kuži i strašno je obrazovan i načitan i nagledan. U nekom zamišljenom svijetu, možda bih, mogao zaustaviti predstavu, pogledati tog čovjeka u publici i pitati ga: “Ej, kakvo ti je ovo? Je li ti OK to što vidiš? Meni se čini da nije.” I on bi mogao reći: “Da, glupo mi je.” Ovo jest neka vrsta ironizacije i onih koji žele biti gurui (glumci i redatelji) i onih koji imaju tu potrebu da sretnu nekog gurua (gledatelji). Ako je guru, netko tko bezuvjetno odobrava sve što jesi, ne osuđuje i pomaže ti da se upoznaš i ne smetaju mu tvoje projekcije u njega, onda svatko čezne za takvim susretom. Iako, pretpostavljam da bi većina ljudi, sve i da se ima priliku sresti s takvim čovjekom, bila toliko opterećena svojim problemima i narativima da to ne bi ni primijetila. Onda bi i stvarni susret s guruom bila neka ironija života. Predstava “Personal Guru”, kao i u stvari Depeche Modea “Personal Jesus”, metafora je koja pomaže da se taj dio osobnog jedinstvenog ili personaliziranog iskustva problematizira.
Što gledatelji moraju napraviti dođu li na ovu predstavu?
Ne moraju ništa raditi – moraju samo doći. Ja ih pozivam na komunikaciju, a u mom dosadašnjem iskustvu, budući da su već i došli na takvu predstavu dobrovoljno, u većini slučajeva gledatelji pristaju na komunikaciju. Zanimljivo je i da je gledatelj ovdje, za razliku od konvencionalno postavljene predstave u kojoj sjedi u mraku okružen drugim ljudima, zapravo potpuno izložen. Jer, kada si u publici u kazalištu i dalje si gledan, na neki način, od strane drugih u publici. Ako je riječ o interaktivnoj predstavi u kojoj si izložen i netko te sa scene pita pitanje, obično se dogodi da se ljudi smrznu, strašno to ne vole. Međutim, ovo je kreirano na način da ljudima bude ugodno – to želimo.
Jeste li na umu imali i neke određene gurue kada ste smišljali koncept?
Ne, nisam ovo radio s nekim postojećim guruima na umu – kojih u životu susrećemo i izvan domene duhovnosti. Recimo, ja sam susreo barem četiri ili pet redatelja koji su gurui. Imaju svoje sljedbenike, svoje knjige, svoju filozofiju koja je ultimativna, veća i bolja od drugih. A dok sam istraživao, saznao sam i da na internetu postoji stranica s uputama kako postati guru! Od toga kako da razradiš svoju životnu filozofiju, kako da dobiješ sljedbenike, da napišeš knjigu... Sve je to samo po sebi ironično toliko da stvar postaje smiješna, a najbolje je da postoje ljudi koji to shvaćaju sasvim ozbiljno, dakle publika postoji!
Budući da ste ovu predstavu već izvodili u Zadru, možete li s nama podijeliti neka od zanimljivijih iskustava. Ili je to tajno?
Iskustva su razna. Zanimljivo je saznati zašto ljudi dolaze na ovu predstavu. A onda se postavlja i pitanje zašto ljudi uopće dolaze u kazalište! Svatko dolazi iz različitih pobuda. Netko iz želje za zabavom, nekoga zanima tekst, nekoga gluma, nekoga onaj koji sjedi pored tebe, nekoga Guru… Tako je i ovdje. Jedna od molbi kojih uputim gledatelju je da sadržaj ne ide van. Dakle nitko osim nas dvoje ne zna što se događa u predstavi. No, možemo razgovarati o iskustvima – fascinantno je koliko se mijenja izvedba u odnosu na jednog čovjeka. Slično kao što se i inače u kazalištu mijenja izvedba u odnosu na kolektiv koji te gleda. Nije isto ako na neku predstavu dolazi cijeli razred srednje škole ili većinom umirovljenici u pretplati, kao ni igrate li u Teatru &TD ili u HNK. Tako i svaka osoba za sebe donosi svoj neki kod koji mijenja tu izvedbu. Je li otvoren, zatvoren, je li ga sram ili nije sram. Je li došao po neko duhovno iskustvo ili je možda kazališni kritičar koji paralelno razmišlja o kazališnoj povijesti i referencama i zapravo paralelno kritizira. Ima tu i puno sebičnog – ja gledam njih kao što i oni gledaju mene.
