Je li smrt na pulskoj plaži Vergarola 1946. bio atentat ili nesretan slučaj? Redatelj Arsen Oremović pokušao je na to odgovoriti dokumentarnom epizodom “Vergarola – mine na plaži”, premijerno prikazanom na Pula Film Festivalu, u kojoj iz svih kutova istražuje nesreću koja je te 1946. potaknula golem egzodus Talijana i nepovratno ubila dušu Pule. Time nas je Oremović ujedno uveo u drugu sezonu svojeg sjajnog serijala “Nesreća”, čija druga sezona u ponedjeljak starta u udarnom terminu na Prvom programu HRT-a. U novih šest epizoda, osim spomenute, obrađuje nesreće iskakanja nagibnog vlaka u Rudinama 2009., sudar školskog autobusa i vlaka u Pojatnom 1989., avionsku nesreću na Krku 1971., u kojoj je stradao i hrvatski pjesnik Josip Pupačić, rudarske nesreće u Raši i Labinu 1940-ih, koje su odnijele 300 života, te katastrofalan požar u riječkom rodilištu 1975., u kojem su stradale 23 bebe. O slučajevima iz “prve ruke” govore svjedoci, istražitelji, žrtve i najbliži članovi obitelji, suci, odvjetnici, optuženici...
Koji su noviteti, osim tematskih, u ovoj novoj sezoni?
Premijera na platnu pulske Arene bila je najveća moguća počast, nakon čega su uslijedili i pozivi iz Italije. To govori da smo već uspjeli napraviti percepcijski korak naprijed, a nadam se da će iza toga biti prepoznato i pojačavanje dinamike serije boljim produkcijskim dizajnom, uvođenje grafičkih prikaza...
Jeste li istražujući pojedine slučajeve došli do struci dosad nepoznatih spoznaja?
Pokazalo se da sam o nekim slučajevima ponekad znao više od nekih stručnjaka, jer oni, doduše, segmentarno promatraju te događaje, ali sa sigurnošću mogu reći da cijela serija sadrži puno više detalja i zanimljivosti nego što o njima zna javnost. Već prva epizoda o iskakanju nagibnog vlaka u Rudinama 2009. možda neće dokazati, ali sigurno će ukazati na to da retardant, da upotrijebim riječi međunarodnog stručnjaka za kočnice i podvozja, nije smio biti jedan i jedini razlog iskakanja toga vlaka. I da se na takvu tragediju upućivalo.
U kakve vas je situacije kao redatelja stavila ova serija, a što vaši kolege možda ne dožive?
Ako ću se šaliti, mogu reći da sam doslovno režirao stvarna izgaranja aviona, vlakova, zgrada, miniranja, što je dobro i za hollywoodski prosjek. A ozbiljno govoreći, evo potpuno bizaran podatak. Snimajući na jednom od zavoda za patologiju, gdje je uvijek neugodno, ne samo da je oko nas u prostorijama bilo puno mrtvih tijela, nego sam se zatekao u situaciji da postavljam kadar, a u sobi se nalazila mrtva osoba. Ona, naravno, nije bila u kadru, ali u jednom sam trenutku rekao: “Čekaj, ovo je stvarno uvrnuto”. I zamolio ljude koji tamo rade da maknu leš. Oni su me pogledali i komentirali u svom stilu: “Ma što, ona spava…”
Je li u planu i treća sezona?
Upravo pišem događaje za treću sezonu, kojom bih zaokružio projekt jer bi njome bile pokrivene sve najveće nesreće od Drugog svjetskog rata. Mislim da je to iznimno vrijedan komplet koji će HRT moći prikazivati za 50 i 100 godina. Time javni karakter HRT-a najviše dobiva, a to je ujedno i njegova najveća komparativna prednost pred konkurencijom, utoliko više što su ovakvi programi i odlično gledani.
Radite i na svojem prvom igranom filmu. O čemu je riječ?
O filmu “Glava velike ribe”, kojim kanim prikazati da je rat donio puno tragedije i stresa, ali da čovjek može dobiti PTSP i od mira u kojem je kao sve nešto normalno, sve kao imamo, a ispod je sve teško blato.
Kakve će posljedice po vama ova pandemijska kriza imati na hrvatsku kulturu?
Velike. Pokazat će, zapravo već se pokazalo, na logičnu, moralnu i objektivnu neodrživost tako jake podjele na institucionalnu kulturu i tzv. neovisnu. Jedni su zaštićeni kao lički medvjedi, bez obzira na količinu i rezultate svoga rada, a drugi su doslovno prepušteni preživljavanju. I to će tako ostati. No ono što me i kao budućeg autora igranog filma posebno brine jest nastavak vrlo negativne kampanje protiv hrvatskog filma. A nju ne vodi publika, nego i nadalje dio umjetnički minorne, ali senzacionalistički glasne filmske zajednice, pri čemu se kao glavno oružje u ponižavanju rade ponižavanja odjeka hrvatskih filmova na stranim festivalima, a ističe se slaba gledanost u domaćim kinima.
Što je tu toliko pogrešno?
Kardinalno je promašena i namjerno maliciozna sistemska pogreška procjenjivanja filmova samo na osnovi broja gledatelja u kinima. Kino je tek početak distribucije, njegova najveća svetkovina, ali inzistirati na tome da svi filmovi moraju u kina naprosto je pogrešno. Kao dugogodišnji urednik TV priloga koji je dobivao na stol podatke o TV gledanosti, dobro znam da svi ti hrvatski filmovi imaju jako dobru gledanost kad dođu na TV. To su stotine tisuća gledatelja. Oni često budu izjednačeni sa stranim hollywoodskim hitovima jer ljudi vole gledati program na svom jeziku. Producent Ivan Maloča u svojoj je doktorskoj disertaciji dokazao da je hermetični Ogrestin “Tu” imao više od milijun klikova na YouTubeu, a Nolin “Šuti”, koji su gazili zbog 600 kinogledatelja, skupio je nekoliko stotina tisuća klikova. U kojem mi stoljeću živimo? Ni globalno kino nije najraširenija platforma za gledanje – da se razumijemo, ne govorim o zaradama… Pa i u SAD-u godišnje bude snimljeno 700 filmova, u kina ih dođe oko 200, a svu lovu pobere njih 20 ili 30. Mislim da bi HAVC i Ministarstvo kulture hitno trebali poduzeti nešto po pitanju uvođenja te šire slike u javni diskurs. Zato bar svoje studente na Bernaysu pokušavam naučiti i zamoliti ih da takve spoznaje šire na svoje vršnjake. Uostalom, filmovi trajno konzerviraju vrijeme i pred nama je dužnost koju nisu imali naši preci do prije sto godina, a to je da našim nasljednicima za sto ili 1000 godina ostavimo dokumente što smo radili, kako smo izgledali, govorili... Ta je vrijednost daleko veća od toga koliko je ljudi neki film vidjelo u prva dva vikenda u kinima. A cijeli taj društveno neophodni sustav kinematografije godišnje košta nekih pedesetak milijuna kuna, koliko bi ih se i svakoga mjeseca moglo naći zamračeno po vrećama i automobilskim gepecima, a da o privatnim računima i vikendicama ne govorim!
