Autorske skladateljske večeri redovite su u manjim dvoranama, od malog Lisinskog do projekta među ogledalima dvorane palače Narodnoga doma u Opatičkoj. Rijetke su one u velikoj dvorani Lisinski. I zbog komornosti djela i zbog nepovjerenja publike koja za odmor voli slušati ono što je već davno i višekratno čula. Zato je pravi podvig bilo sinoćnje povjerenje Majstorskog ciklusa HRT-a da cijelu jednu večer posveti domaćem opusu skladatelja koji ima i želi nešto reći, skladatelja danas već u srednjoj, zreloj generaciji.
Dalibor Bukvić više je od deset godina proveo u Parizu. Počeo je od stipendije za usavršavanje, a poslije svirao i predavao na više konzervatorija. Posla je bilo napretek, ali se, kaže, u doba brzih elektroničkih komunikacija, vratio u “zdravije podneblje”. Njegove Priče s drugoga svijeta angažirale su Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, dječji mješoviti zbor, glumca Luku Dragića, ali i rasvjetu kao dio davne sklonosti za monumentalnosti i totalitetom doživljaja.
– Naslovi su na francuskom ponajprije zbog zvuka i boje jezika. Nisam frankofil, a još manje kroatofob – govori.
Predložio je projekt još godine 2008. koji se svidio sadašnjoj v. d. ravnateljici Glazbene proizvodnje HRT-a Sandi Vojković i dirigentu Tončiju Biliću. Stavak Actus za orkestar nastao je još 1992. godine, dvije godine poslije Psalam za zbor i orkestar, a četiri elektronički Spatial, Danse des apparitions (Ples prikaza). Sada je redoslijed drukčiji, a posljednji stavak Vers le ciel (Oraculum Lux aeterna) uključuje sve izvođače.
– Nisam komorni tip. Premalo mi je zvuka. Napisao sam svoj tekst na latinskom koji govori glumac, a potom ga preuzima zbor. Mislim da sam u takvim kompozicijama koje uključuju masu izvođača i rasvjetu na svom terenu. Zamisao o takvoj skladbi rodila se još za vrijeme studija u Zagrebu, ali nisam ju nikome prepričavao da me ljudi i dobronamjerno ne bi odgovarali – prepričava Bukvić svoj skladateljski izazov.
