Jedna kratka, jednostavna rečenica sažima povijest zapadnog svijeta i europskog kontinenta i ta rečenica ništa ne govori o Europi kao kolijevci humanizma, demokracije i socijalne zaštite. Ne spominje ništa čime bi se trebalo ponositi. Jednostavno izriče istinu koju bismo radije zaboravili.
Citat je to iz istoimenog dokumentarnog filma – “Istrijebite sve divljake” (engl. Exterminate All the Brutes) – poznatog redatelja Raoula Pecka koji pokreće raspravu o istrebljenju, odnosno genocidu u zadnjih nekoliko stoljeća. Štoviše, on sve naizgled odvojene događaje na nevjerojatan način povezuje u jednu puno veću i važniju priču, a o svojim motivima, ali i spoznajama koje je i sam doživio radeći na ovom filmu otkriva u ekskluzivnom intervjuu za Obzor.
– U ovom slučaju ne možemo reći da je povijest komplicirana, sasvim suprotno. Ona jasno pokazuje kako su prije 700 godina postavljeni temelji rasizma. Meni samom je bilo nevjerojatno otkriti kako sve te ključne događaje u povijesti povezuje činjenica da je moć bila i još uvijek jest eurocentrična. Europljani sebe vide kao središte svijeta, no taj dominantni narativ više nije održiv u današnjem multikulturalnom svijetu i dovodi do panike u Europi – govori nam Raoul Peck. Nagrađivani Haićanski redatelj objašnjava kako ciljano koristi riječ istrebljenje, odnosno engleski “exterminate” što dolazi od latinskog “extermino”, a znači “otjerati preko granice u smrt, zauvijek protjerati”. Takvo djelovanje rijetko je usmjereno prema pojedincu, uglavnom prema skupinama, u ovom slučaju divljacima. No tko su divljaci zapravo?
– Netko je uvijek nekome drugome divljak. No, povijesno gledajući, Europljani su dominirali svijetom pa su oni i definirali divljake, a Europljani vide svijet na način da su svi osim njih divljaci – kaže Peck koji u filmu jasno ističe kako se točno zna u kojem su trenutku rasa, boja i krv prvi put institucionalizirani. Bilo je to u križarskim ratovima kada krajnji cilj Crkve i vladara nije bio samo pridobiti nove kršćanske duše nego i steći bogatstvo i moć – uništenjem.
Opasnost ignorancije
– Godine 1478. papa je odobrio osnivanje španjolske inkvizicije. Utvrđivala je čistoću krvi židovskih i maurskih preobraćenika. Čista krv bila je kršćanska i europska. Nečista: divlja, nekršćanska. Tu je začeta ideologija o bjelačkoj nadmoći te je prvi put u povijesti koncept rase i krvi pretvoren u zakon. Zbog bjelačke su nadmoći Europljani mogli vjerovati da je u redu porobiti ili istrijebiti druge narode. To je 1492. dovelo do masovne deportacije Židova iz Španjolske, a u sljedećim desetljećima i muslimana. Više od deset milijuna Afrikanaca odvezeno je iz kolijevke čovječanstva, isto se dogodilo i autohtonom stanovništvu budućeg SAD-a te ponovno, bez imalo grižnje savjesti, u holokaustu 20. stoljeća. Put za Auschwitz popločen je u najranijim danima kršćanstva – šokantan je Peckov zaključak u četverodijelnom dokumentarcu koji se može pogledati na platformi HBO GO. A na pitanje misli li da je društvo danas dovoljno napredovalo da bi se moglo reći kako da se takvi stravični zločini više neće ponoviti, Raoul Peck nam daje jednostavan odgovor – sve je uvijek moguće.
– Nažalost, kroz povijest se više puta pokazalo, pa i kod vas u Hrvatskoj i regiji, koliko lako dođe do genocida. Kada sam studirao u Njemačkoj, bio sam u Hrvatskoj na odmoru. S jedne strane društvo me očaralo, a s druge me fascinirao očaj na tim prostorima proizašao iz činjenice što ste kao društvo proživjeli. Stoga mogu zaključiti da u tom pogledu imamo još jako puno toga za naučiti – kaže Peck koji objašnjava kako se strahota poput genocida nikad ne dogodi preko noći, moraju se postići uvjeti za genocid, a to su fanatizam, eksploatacija, ropstvo, osvajanje i prijezir prema strancima.
Već sam vidio ove prizore. Uvijek su isti. Svugdje. U drevna i moderna vremena. Govori to Peck u dokumentarcu dok se u pozadini prikazuju slike masovnih pokolja kroz povijest. Gotovo identične slike iz različitih razdoblja i na drugim lokacijama.
– Genocid se dugo i promišljeno priprema i uglavnom ga podupire država jer je potrebno postaviti zakone, širiti propagandu, diskriminirati i pokazati da su ovi “drugi” štakori ili insekti kako bi ih se u konačnici moglo ubiti. Potrebno je, naime, drugog prozvati divljakom da bi ga se moglo ubiti jer je uvijek teško ubiti drugo ljudsko biće. Zato je potrebno naći izliku, opravdanje, ubija se nekoga zato što je divljak, zato što netko želi njegovu zemlju… – mišljenja je Peck koji u filmu naglašava da Europljani Afrikance od prvog kontakta nazivaju zvijerima, a opisuju ih kao nepristojne i gadne.
Ističe i kako je izrazito opasno neznanje i ignorancija onih koji okreću glavu od genocida te ih zbog svoje neupućenosti niječu. Mnogi, naime, kažu kako prošlost treba ostaviti iza nas, da u genocidu nikad nisu sudjelovali, da ih se to ne tiče i slično.
– Neznanje mnoge ljude sprečava u tome da vide širu sliku. Nažalost, danas još uvijek ima ljudi koji ne sudjeluju u povijesnim raspravama, a trebali bi jer ovdje nije riječ samo o nečijoj osobnoj odgovornosti, nego o odgovornosti cijelog društva. Mi svi imamo zajedničku povijest i ne može netko odlučiti ignorirati je, ne može netko reći da nema nikakve veze s prošlošću i da će na njega utjecati samo ono što se događa sada, ali ne i ono od prije. To je nemoguće, to je čisto neznanje jer sve oko nas ima povijest, naša hrana, novac, politički režim... Sve je to rezultat povijesti. Stoga netko može sebično i egoistično zaključiti da nema ništa s time samo ako ode u šumu sam živjeti bez ikakvog doticaja s civilizacijom. Jedino tada netko može reći da ga nije briga. Ali ne možeš profitirati na temelju rezultata prošlosti i reći da to nema veze s tobom. Uvijek ima veze s tobom ili s tvojim roditeljima ili sunarodnjacima ili cijelim društvom – oštar je Peck koji potom naglašava kako mu je autor knjige “Istrijebite sve divljake”, po kojoj je dokumentarac i nastao, rekao kako ljudima zapravo ne nedostaje znanja o ovoj temi, nego hrabrosti da shvate ono što već znaju te da izvuku zaključke.
Neutralni ne možete biti
Sven Oskar Lindqvist ubraja se, naime, u najvažnije švedske moderne autore, a Raoul Peck objašnjava nam zašto je u moru knjiga koje problematiziraju genocid odabrao baš njegovu.
– Oduševili su me način na koji je knjiga napisana i Svenova ljudskost. Njegova iskrenost me ostavila bez daha jer je on u isto vrijeme uspio biti pisac i iskreno ljudsko biće, a to je po mom iskustvu uistinu rijetkost. Također, uspio je sažeti više stoljeća ljudske povijesti na veoma vjerodostojan i razumljiv način te je iznio i svoje vlastito iskustvo, a to je ono što se ja uvijek trudim napraviti – kaže redatelj koji priznaje kako ne pristupa svojim filmovima distancirano jer smatra da je vjerodostojnost dokumentarnog filma protkana kroz iskustvo njega kao redatelja ili Svena Lindqvista kao pisca.
– Neutralni ne možete biti. Oni koji traže povijest sa sretnim završetkom, pokajanjem, pomirbom, uzalud je traže. Takav je zaključak nemoguće očekivati – jedan je od njegovih citata u filmu gdje govori i o svojoj životnoj priči. Peckovi su roditelji, naime, s djecom morali otići s Haitija zbog diktature Françoisa Duvaliera. Otac mu je radio za UN-ovu Organizaciju za prehranu i poljoprivredu te je obitelj naseljena u DR Kongo zajedno sa stotinama drugih Haićana kojima je UN nadomjestio Belgijce kad su pobjegli iz bivše kolonije.
Raoul Peck je u Africi proveo djetinjstvo i mladost, a potom se vratio na Haiti gdje je u razdoblju od 1996. do 1997. godine bio i ministar kulture. Filmove snima već 40 godina, većinom dokumentarce o snažnim povijesnim, političkim i društvenim temama. Među njegove se najpoznatije filmove ubrajaju “Ja nisam tvoj crnac” i “Mladi Karl Marx” pri čemu je prvi 2017. godine nominiran za Oscara. Temelji se na nedovršenom rukopisu afroameričkog pisca i aktivista Jamesa Baldwina koji progovara o borbi za ljudska prava.
– Nadam se da će moji filmove pokrenuti političke i socijalne procese, ali posvećujem i veliku pažnju njihovoj umjetničkoj vrijednosti. Možda gledatelji to ponekad ne primjećuju jer je sadržaj toliko snažan, ali i forma je jednako važna – govori Peck koji danas živi na relaciji između Haitija, SAD-a i Francuske gdje sjedišta ima njegova produkcijska kuća. Ističe i kako mu je život diljem svijeta omogućio širi pogled.
Film nije dio sustava
– Živio sam na mnogim kontinentima i imam iskustvo življenja u Europi, u Africi i u SAD-u te stoga znam kako se jako razlikuju gledišta od države do države, od kontinenta do kontinenta. To je sve utkano u ovaj najnoviji film za koji smatram da je uistinu čudo što je napravljen. Čudo je što smo uspjeli pronaći način da ga napravimo i da izrazimo iznimnu kompleksnost Svenove knjige, da povežemo sve te priče, da ispričamo priču Židova, američkih domorodaca i Afrikanaca… Uspjeli smo povezati događaje koji su se do sada proučavali odvojeno i to nam je davalo pogrešnu percepciju te smo u konačnici pokazali kako je riječ o jednoj priči koja je puno veća i kompleksnija od pojedinačnih fenomena – smatra Raoul Peck koji ističe kako mu je cilj pokazati kompletnu sliku široj publici, onima koji ne znaju za nju.
– Ovaj film priča stvarnu priču na više razina i smatram da je napravljen na veoma razumljiv i zanimljiv način, no treba biti iskren i reći da je ovo priča o kolonizaciji, istrebljenju i genocidu. Ovaj film nije dio sustava tako da je i iz tog aspekta nevjerojatno da je ugledao svjetlo dana. Međusobno povjerenje s HBO-om bilo je izrazito važno kao i činjenica da društvo ipak napreduje s vremenom tako da je danas puno izglednije da gledamo ovakav sadržaj nego prije 10, 20 ili 30 godina. Danas ipak jasnije vidimo mnoge stvari – zaključuje Raoul Peck.
Na pitanje kakvu reakciju očekuje na svoj film te misli li da će utjecati na širu publiku odgovara kako je to zapravo osobno pitanje za svakog pojedinca koji ga pogleda.
– Hoće li film potaknuti na promjenu, ovisi o tome što će sada svatko od gledatelja napraviti sa spoznajama koje je dobio. Što se mene tiče, ja sam svoj dio posla napravio. Kao što Sven kaže, nije da nam znanja fali, nego nam fali djelovanja, odličnosti da učinimo nešto po tom pitanju. Ono što se ja nadam jest da će otvaranje ove nove perspektive nekome promijeniti život i da će odlučiti djelovati. Tako je rukopis Jamesa Baldwina utjecao na mene i drago mi je da sam ga čitao kada sam imao 17 godina jer mi je uistinu promijenio život. Vjerujem u te trenutke i mogućnost da nam neka knjiga, film ili umjetničko djelo uistinu promijene život, ali individualno, ne kolektivno. Dalje je zadaća svakog pojedinca da učini nešto – kaže redatelj koji upozorava da je djelovanje nužno i zbog očuvanja demokracije koja nije “postignuta za stalno” te se za nju treba boriti svakog dana, posebice u ovom kompleksom svijetu.
– Odluka je na nama, hoćemo li ići na ulice i protestirati kada je to potrebno, naša je odluka hoćemo li se organizirati i osnovati stranku, neki pokret. Ništa se neće pokrenuti nabolje, osim ako mi ne odlučimo svi zajedno djelovati kada se pojavi neki problem. Naravno, prvo ga je potrebno uočiti. Svijet nikada nije “završen”, promjene su stalne i sve ovisi o tome što mi odlučimo na individualnoj i kolektivnoj razini – kaže te dodaje kako je društvena situacija sve složenija zbog novih tehnologija. S jedne strane, ona donosi napredak, no s druge postoji konstantna prijetnja da se iskoristi upravo za – masovna uništenja. Je li to moguće?
Rušenje američkog sna
– To je pitanje koje se postavlja svakog dana zadnjih nekoliko desetaka godina s ubrzanjem tehnološkog razvoja. Tehnologija nije nužno dobra ili loša, ovisi što ljudi odluče činiti s njome. Mobitel i društvene mreže nisu odgovorni za uznemiravanje, nego ljudi. Oni odlučuju na koji će način iskoristiti tehnologiju i da, moguće je da to bude u strašne svrhe s ciljem stjecanja moći. Pa zašto ne iskoristimo tehnologiju da riješimo ekološke probleme? Mogli bismo, ali u pitanju su moć i profit – ističe te dodaje kako je ključ da ljudi budu skromni i ponizni oko svog vlastitog napretka. Važno je i učiti o povijesti u školama na ispravan način, a vidi li ovaj redatelj mogućnost da se u tu svrhu koriste i njegovi filmovi poput “Istrijebite sve divljake”?
– Naravno, mnogi se moji filmovi koriste u edukativne svrhe tako da se uistinu nadam da će se i ovaj prikazivati u školama i na sveučilištima. To je, uostalom, jedan od razloga zašto radim filmove i uvijek mi je to drago čuti – poručuje Raoul Peck te se osvrće i na one koji neće s oduševljenjem dočekati njegov film jer se kosi s njihovim uvjerenjima. Film potiče globalnu diskusiju o kolonijalizmu i raspravu o podrijetlu rasne podijeljenosti što do sada nije bio dio dominantnog javnog diskursa.
– Kao što je u filmu rečeno, mislim da će ga se u SAD-u shvatiti veoma prijeteće. Ovo je prvi put da netko dovodi u pitanje ideal američkog sna. Štoviše, pokazuje se i dio govora u kojem Barack Obama govori kako Amerikanci nisu nikada nikoga kolonizirali. I sad zamislite, ako takav intelektualac kao Obama, predsjednik SAD-a, kaže nešto takvo, onda to pokazuje koliko smo duboko u problemu – kaže Peck te zaključuje kako nije bit ovog filma “prozivanje” nijedne rase jer je to zapravo priča o ljudskoj naravi, a ne o rasama čije razlike ovaj redatelj ionako vidi isključivo kao društvenu konstrukciju.
– Uistinu je nevjerojatno spoznati da smo jedina vrsta koja sama sebe ubija u milijunima, nijedna druga vrsta ne čini genocid sama nad sobom. Treba biti skroman i sagledati svijet dalje od svog vlastitog gledišta za razliku od, primjerice, političara koji gledaju svijet u vremenskom okviru od izbora do izbora, a ne gledaju 100 godina unazad ili 50 godina unaprijed što bi trebali, svi bismo trebali – poručuje Peck čiji film zapravo šalje izrazito miroljubivu i pomirljivu poruku. Posebno je u tom smislu snažna jedna od priča koju navodi, o zemlji Tsenacommacah, što znači “gusto naseljena zemlja”. Bila je to moćna konfederacija na više od 30 naroda pod vodstvom Wahunsonacocka poznatijeg kao Pocahontasina oca. Nalazila se na području današnjeg SAD-a prije vremena engleskih doseljenika koji su odmah po svom dolasku počeli prijetiti domorodačkom stanovništvu ubojstvom žena i djece ako im zauzvrat ne daju hranu i zalihe. Vođa konfederacije na to je rekao uljezima: “Zašto nam silom želite oduzeti ono što ljubavlju možete dobiti?”
Ljubav u tom slučaju nije pomogla, narod je istrijebljen kao i mnogo puta prije i poslije. Preostaje samo glavno pitanje ovog filma – kada će se silom prestati oduzimati?
Masovna grobnica 215 domorodačke djece nedavno otkrivena u Britanskoj Kolumbiji (Canada) govori u prilog naslovu...