Shakespeareova drama ”Othello”, koju je u Gavelli režirala Franka Perković, cijela se događa u birtiji. Vrijeme – prema kostimima Marine Ćopo i scenografijom Siniše Ilića – vuče ne na sadašnjost, ali na 20. stoljeće svakako. Na zidu krčme videoprojekcije “glume” snimke nekih kontrolnih kamera. Dakle, trebao bi to ipak biti neki univerzalni, neki naš, a ne Shakespeareov Othello.
Šećer na čizmama
Svi junaci, cijelo vrijeme loču, krše čaše i flaše, prolijevaju vino. Naravno, riječ je o šećernoj vodici nalik razvodnjenom malinovcu. Vrlo rano u komadu, koji traje dva i pol sata, ta se prolivena šećerna vodica počinje lijepiti za čizme glumaca. Iritirajući zvuk koji nastaje svakim korakom glumaca, u predstavi gotovo potpuno lišenoj glazbe (iako je “potpisuju” braća Sinkauz), kao da simbolizira mnogo toga što u tom i takvom “Othellu” ne štima.
Prijevod je nov, radio ga je Andy Jelčić.Trebao je to biti osuvremenjeni Othello, onaj koji bi glumcima omogućio da najpoznatiju svjetsku tragediju posvećenu ljubomori igraju za neku novu publiku, neke nove klince. Na žalost, ovo je tek “podgrijana” priča za koju kao da i sama autorska ekipa predstave misli da je svi već i predobro znaju. Kako drugačije objasniti režijski potez da se svjetla sasvim priguše u trenucima kada napetost dosegne maksimum i kada se smrti počinju redati na sceni.
Možda je mišljeno da djeluje dramatično, ali dojam je bio tek mrak u kojem glumce naslućuješ, ali ne vidiš. Iz tog mraka izronila je konačna scena davljenja Desdemone. U tako postavljenoj priči izgubili su se motivi. Zašto je Jago takva podla zločestoća? Zašto je Othella, tog moćnog ratnika, lako odvesti u tragediju? Gdje je ključ njegove povodljivosti? Sve to ostaje potpuno nejasno gledatelju koji je Othella gledao bezbroj puta (uključujući i sjajnu režiju Thomasa Ostermeiera za berlinski teatar Schaubühne), a kamoli nekome tko ga gleda prvi put.
Umirovljeni dužd
Kraći su kraj nužno izvukli glumci. Franjo Dijak ima glumačke snage da bude sjajan Othello. Treba mu jača Desdemona, što nipošto nije primjedba mladoj Ireni Terezi Prpić, već redateljici koja joj dopušta da bude tek leptirić koji leprša ovom pričom. Živko Anočić je Jago kojem ne nedostaje mraka, ali nema točnih uputa kako gradirati taj mrak. Amar Bukvić je nervozni Cassio, Enes Vejzović Roderigo na rubu karikature. Najravnodušniji na sceni je Sven Medvešek, koji doista njome prošeta tek zbog naočala za sunce.
U “Othellu” se Duško Valentić, u ulozi dužda, oprostio od Gavelle. Na premijeri smo saznali da je otišao u mirovinu i vidjeli sliku koju je za tu prigodu dobio.
