Jutra u Dubrovniku stvarno znaju biti prerano topla. Toliko da klima već punog autobusa, počinje biti privlačna pomisao. Ako i nije, nakon kupnje karte za Sarajevo, činilo se kao zgodna utješna misao. Doduše tom mišlju se nisam bavio nekoliko sati ranije. Tada me morila posve drugačija, zastrašujuća pomisao. Nakon brzopoteznog pakiranja, onako uz lagani maestral na balkonu, tišine uzrokovane činjenicom da su nam djeca pozaspala, nastao je muk koji nema veze sa rečenom tišinom. Nakon toliko godina pauze u pisanju nekog nenovinarskog teksta, pojavila se jedna neočekivana - blokada. Suočavanje sa noćnom morom, zapravo. Vjerujem svakome tko zasjedne za kompjuter sa zadatkom da napiše nešto bar donekle pametno, ona je bila to – bjelina neispisana ekrana na kompjuteru. Koja tako samo stoji i čeka... I čeka... Tako, neispisana prvotno samo minutama, a onda čitavih četrdeset minuta. Cigareta za cigaretom, (znam da to nije politički korektno, protivno borbi protiv pušenja koju u potpunosti podržavam, ali slab sam u tom pogledu kada se radi o osobnom primjeru). Panika stvara samo jednu misao, bolje reći grozničavo pitanje - u što si se to k vragu uvalio?!?! Dnevnički zapisi, prošlogodišnjeg laureata Sarajevo film festivala, doživljava njegova ovogodišnjeg izdanja. Zvuči jednostavno, zar ne? Kada sam o tom pričao sa prijateljem i kolegom Krešom, koji me na ovo i nagovorio, činilo se uistinu jednostavno. Zanemarimo moć Krešina uvjeravanja. Doista se nije činilo nimalo kompliciranim. Riječ tamo, riječ vamo... i eto ti dnevnika. Da, baš tako. Toliko jednostavno, da mi se izvrsnim čini da Krešu sada nazovem, i izderem sve po redu što mislim o toj nesmotrenoj ideji. No, čini mi se da ovaj noćni sat nije dobro vrijeme da se izderavam na mobitel, dok susjedi spavaju. Ionako me pod okriljem te noći, sada neće ništa shvatiti.
Ok, 'ajmo ispočetka. Pet osnovnih novinarskih pitanja. Ali ček', to nije novinarski uradak! Nije novinarsko izvješće, reportaža, vođenje televizijske emisije, u kojoj sam se već vjerujem izvještio podosta. Tu nema osmijeha i eventualnog šarma, koji te može izvući ako negdje ipak zezneš! Ovdje su samo riječi i rečenice. Jedini medijator, koji može čitatelja zaintrigirati, ili ubiti od dosade. Krešo, Ogi i Bojana dok smo o ovome pričali, rekoše: „Ma stari, nema straha da to neće biti pismeno. Samo piši.“ Ok, kako nisam Joyce ne mogu nabacivati bez glave i repa. Sjetio sam se prvog SFF-a. Upoznavanje Mire Purivatre, preko dragog kolege od formata Đele, koji me isto tu u Dubrovniku odmah nakon upoznavanja, pita: „A što ti radiš ovih dana?“. Odgovaram kako sam na godišnjem, a on kaže pa hajde sa nama u Sarajevo, na Festival. „Kada?“ pitam šokirano. „Za pola sata krećemo na aerodrom. Uzmi četkicu za zube, ostalo ćemo riješiti u Sarajevu.“, kaže opušteno. Zabezeknut, ulovim se kako doista, bez razmišljanja uzimam samo par stvarčica i već za nekih pola sata jurim ka aerodromu. Za sat i po našao sam se na meni, tada iskustveno posve nepoznatom i ludom festivalu. Bilo je to prije 5 godina. I ponavlja se iz godine u godinu. Druge godine vratio sam se kao koredatelj dokumentarnog filma, koji je ušao u službenu konkurenciju Festivala, „Slučajni sin“. Iznimno emotivna, i stresna premijera. I izvrstan odjek filma, kod publike i kod struke. Tek tamo sam u potpunosti osjetio, da sam taj film morao snimiti. Nakon svih zaziranja i pitanja poput - što to ja sada snimam neki film o sebi? Ili, je li uopće primjereno svoju nutrinu podastrijeti pred publiku, tek tako? Iako, nije bilo nimalo - tek tako.
To je najviše znala Ona. Ona je zapravo od prvog momenta sa mnom i u toj priči o SFF-u. Od onog zajedničkog spremanja na brzaka, i jurenja uz mene onomad na aerodrom. I prije toga žustrog javljanja punici da nam opegla štogod, dok ne dođemo doma po kofere nakon iznenadnog poziva. I druge je godine sa mnom krenula, ovoga puta autobusom put Sarajeva. Na kraju uživajući u tom, zapravo prelijepom putu. I posve drugačijem pogledu na tu zemlju, onako iz autobusa. Od prolaska Čapljine, pa vizura Mostara. Jablanice, i prvog pogleda na onaj filmski most na Neretvi, i divnog kulinarskog otkrića tek ispečene janjetine u somunu, servirane kao sendvič. „Ne stignete vi čekati, pobjeći će vam autobus!“, kaže praktični gazda uz dobrohotni osmjeh na licu. I onda, nakon Konjica i Hadžića – Sarajevo. Sav taj put, postao je dio rituala SFF-a, mog i njenog. I sada je u autobusu pored mene, kao što je bila i na toj nervoznoj premijeri „Slučajnog sina“, ali i dvije godine kasnije kada je na SFF-u u konkurenciji prikazan moj dokumentarni film „Mila traži Senidu“. Film o djevojci, čija je snaga i priča zaslužna da godinu dana kasnije pišem ovaj dnevnik, kao prošlogodišnji dobitnik nagrade na SFF-u.
Da, nekako je taj festival s godinama za mene postao nešto, posve osobno. Njega čine prije svega meni dragi ljudi, koji su postali dio mog života. Koje možda mnogi I ne poznaju, ali meni puno znače. Od ustrajne i jake Altijane, predivne majke i pravedne šefice Alme, preko drage Rade, Mujketa financijaša po duši, ali uz Purivatru također još jedna duša Festivala, Milana sa kojim kroz cijeli Festival gurmanski kršimo sve započete dijete. Da, posve nešto osobno. A nekako mi se čini se da će na kraju ove priče, to biti i ovaj dnevnik. Nadam se da takvo što nije promašaj, već ono što je i bila ideja cijele te priče. Ako ništa drugo... ekran više ne ispunjava neispisana bjelina. Neke su se riječi ipak dogodile. Možda se i ponove, kroz ovaj predstojeći tjedan.
a tko li je taj lik???