Kada netko za sebe može reći da je jedini profesionalni pisac u Hrvatskoj te da je naš najizvođeniji dramatičar kako u zemlji tako i u inozemstvu s više od 300 kazališnih premijera nastalih po njegovim tekstovima koje je pogledalo ukupno više od tri milijuna ljudi, teško je uopće zamisliti što još novo može postići da izazove divljenje.
No Miro Gavran nastavlja nizati uspjehe, a u samo zadnjih mjesec dana imao je pet novih inozemnih premijera u pet različitih zemalja pa, iako se može pohvaliti da je i najprevođeniji hrvatski autor čija su djela prevedena na 40 svjetskih jezika, i dalje širi granice.
Njegove predstave odlaze u zemlje u kojima nikad dosad nisu izvođene pa je tako u lipnju prvi puta igran u Havani na Kubi, a na jesen će predstava prema njegovu tekstu biti izvedena u još jednom kazalištu u kojemu nikada prije nije, a koliko god to nevjerojatno bilo, riječ je o – Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
– Jako sam zadovoljan što sam imao pet inozemnih premijera u tako različitim kulturnim sredinama i u tako kratkom razdoblju. Posebno me veseli što sam prvi put igrao na Kubi te da nakon dugih trideset godina u Nizozemskoj ponovno izvode neku moju dramu, dok sam u Rumunjskoj, Makedoniji i na Kosovu do sada bio višestruko izvođen u njihovim kazalištima pa su ove nove premijere nastavak dosadašnje uspješne suradnje – kazao nam je Miro Gavran te dodao kako je čuo da je kubanska publika jako dobro primila izvedbu njegove komedije “Lutka” i da se tamo već priprema premijera drame “Parovi” za iduću godinu.
Volio bi, kaže, tada i otići na Kubu koju do sada nije posjetio.
Ima svoj festival u Češkoj
– Budući da godišnje imam u prosjeku petnaestak premijera u različitim državama, ja obično odem pogledati tek tri ili četiri pa odabirem ili bliže zemlje ili one u kojima do sada nisam bio. Od zemalja u kojima su izvodili moja djela, a u kojima nikada nisam bio, volio bih otići u Estoniju, Indiju, Latviju i Brazil – ističe Gavran koji je krajem prošloga mjeseca bio na premijeri predstave “Kako ubiti predsjednika” u Nacionalnom kazalištu Kosova, gdje se susreo s ekipom koja radi njegove predstave na albanskom jeziku.
Otkriva i da su Španjolska te Portugal dvije zemlje u kojima bi volio da ga zaigraju, ali još uvijek nisu. No zato je Miro Gavran jedan od rijetkih živućih dramatičara u svijetu koji ima kazališni festival posvećen isključivo sebi, i to izvan zemlje rođenja. Riječ je o Gavranfestu na kojemu igraju samo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji se od 2003. do 2009. održavao u slovačkoj Trnavi. Nakon toga se preselio u Krakov, u Poljsku, a od 2016. godine je u Pragu, u Češkoj, pa Gavran zna reći da se tamo već osjeća kao kod kuće.
Teško je i nabrojiti gradove u kojima su predstave prema njegovim tekstovima izvođene, a na tom se popisu, između ostalog, nalaze Washington, Moskva, Rio de Janeiro, Pariz, Buenos Aires, New York, Mumbai, Los Angeles, Sao Paulo, Atena, Rim, Novosibirsk, Tel Aviv, Sydney… Miro Gavran osvojio je i brojne kazališne nagrade, među ostalim je i četverostruki dobitnik Nagrade za dramsko djelo “Marin Držić” hrvatskog Ministarstva kulture, a našao se i na svjetskom popisu najboljih dramatičara.
Do sada je napisao pedesetak kazališnih tekstova, a među najpoznatijima su “Kad umire glumac”, “Sve o ženama”, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, “Zabranjeno smijanje”, “Nora danas”, “Muž moje žene”...
Mnogi stoga znaju reći kako se Gavranovi tekstovi premalo izvode u njegovoj domovini te da je prava nepravda što do sada nije izvođen u zagrebačkom HNK, no on je oduvijek isticao kako je on zadovoljan svojim statusom u Hrvatskoj gdje ima pravu “vojsku” čitatelja i kazališnih gledatelja.
Ovdje je u proteklih nekoliko mjeseci na poziv poznatog kompozitora Alfija Kabilja krenuo u rad na novom mjuziklu “Krađa Mona Lise”, a već je i prije radio na mjuziklima s kompozitorima Darkom Domitrovićem i Tončijem Huljićem te sa Sanjom Drakulić na operi. Samo u zadnje vrijeme u kazalištu Komedija igrao je njegov izrazito uspješan mjuzikl “Byron”, dok su se u Koncertnoj dvorani Lisinski mogli gledati popularni “Pacijenti”. U Kerempuhu je pak igrala predstava “Traži se novi suprug”, a u kazalištu Žar ptica “Kako je tata osvojio mamu”.
– Na jesen će se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu početi prikazivati predstava prema mom najnovijem dramskom tekstu “Svaki tvoj rođendan” čija se radnja događa u Zagrebu od 1957. do 2017. godine, a unutra je čak dvadeset i osam likova. Tu sam složenu priču ispisao na stotinjak stranica pa je sada u dogovoru s redateljem Reneom Medvešekom nastojim zgusnuti i skratiti. U zadnje vrijeme svaki dan provodimo u kreativnom dijalogu i uživam u doradi teksta za predstavu za koju obojica osjećamo da će biti lijepa, začuđujuća i neobična – prepričava Miro Gavran koji dodaje kako zapravo ne postoji nešto što bi mogao nazvati tipičnim prosječnim danom u životu profesionalnog pisca.
Objašnjava da ima jedan stil života kada njegov Teatar Gavran, koji vodi sa suprugom Mladenkom Gavran, priprema nove predstave. Tada svakodnevno odlazi na pokuse i probe te pomaže supruzi u producentskom poslu pa mu je radni dan sličniji onome nekog profesionalnog glumca nego pisca. Dio vremena nastoji posvetiti i svojim književnim nastupima, a kada putuje i kada je na turnejama, onda u pravilu ne piše.
– Stoga godišnje četiri do pet mjeseci posvetim isključivo pisanju. U to vrijeme nastojim pisati po desetak sati dnevno i ne raditi druge poslove te se stavim u svojevrsnu izolaciju i tada “apstiniram” od društvenog života – kaže Gavran koji iz zagrebačke rutine najviše voli pobjeći u Mali Lošinj gdje je proglašen i počasnim građaninom, a tamo se od 2014. godine svakog ljeta održavaju i „Dani Teatra Gavran“.
– Moram priznati da sam radoholičar i da se događalo da pretjeram s poslom iako se u zadnje vrijeme pokušavam naučiti samokontroli – kaže Gavran i dodaje da se u zadnje vrijeme zapravo “uči” kako manje raditi budući da je prije nekoliko godina od previše posla čak završio u bolnici.
– Problem je kada čovjek jako voli svoj posao, onda jednostavno zaboravi i na vrijeme i na samokontrolu – objašnjava te kaže kako je ponekad i sam začuđen činjenicom da danas podjednako uživa u pisanju kao i prije tridesetak godina. A na pitanje gdje i dalje pronalazi inspiraciju za toliko novih djela, likova i događanja kaže kako se trudi puno kretati među ljudima i promatrati svijet oko sebe.
– Stalno mi se javljaju neke nove priče koje traže da ih ispričam. Život oko mene je nadahnjujući, ljudi koje susrećem beskrajno su zanimljivi, svaka je obitelj kao neki veliki roman. A nadahnjujući su i redatelji i glumci s kojima surađujem – kaže Miro Gavran koji, osim nepresušne inspiracije, ima i ogromnu podršku publike.
Njegova su djela iz dana u dan sve traženija, no on ističe kako nema neki poseban recept za uspjeh te da zapravo nema odgovora na pitanje zbog čega ga obožavaju ljudi diljem svijeta. Za svoje priče kaže tek da su jednostavne, bliske ljudima, da imaju određenu dozu humora i emocija te da pružaju katarzu, što gledatelji, ali i čitatelji očito prepoznaju. Miro Gavran kaže da ne slijedi trendove u pisanju i jednostavno radi ono što voli, a to je publika očito prepoznala.
U životu mi je važna vjera
Osim dramskih tekstova, Miro Gavran je napisao i nekoliko scenarija za filmove, a objavio je i deset romana, među kojima su “Zaboravljeni sin” i “Kafkin prijatelj” te desetak knjiga za djecu i mlade poput “Svašta u mojoj glavi”, “Zaljubljen do ušiju”, “Profesorica iz snova”...
Knjige mu se također objavljuju diljem svijeta, a Gavran je dobitnik i tridesetak književnih nagrada među kojima je najistaknutija “Central European Time” koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus. Tu je i priznanje “Europski krug” za afirmaciju europskih vrijednosti, ali i nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Gavran je i dvostruki dobitnik nagrade Večernjeg lista za kratku priču te je bio hrvatski kandidat za nagradu “Andersen”, najznačajnije svjetsko priznanje za dječju književnost. Izabran je i za člana Ruske akademije književnosti u Moskvi te Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varni. No, uz sve uspjehe, Miro Gavran već je više puta istaknuo kako je njegovo najveće postignuće što je – ostao normalan.
– U umjetničkim poslovima ljudi obično izgube tlo pod nogama kada dožive uspjeh. Umisle da su vredniji od drugih, obuzme ih oholost, izgube svoj mir… Nagledao sam se toga u našim krugovima i stoga često tvrdim da je uspjeh opasniji od neuspjeha i da su mnogi propali kao ljudi pod teretom svoga uspjeha. Kada to osvijestimo, onda naučimo još više cijeniti obitelj i prijatelje jer samo od njih možemo čuti istinu o sebi, a vjera nam svima može pomoći da budemo hrabriji, skromniji i da cijenimo ljude – govori Gavran koji često naglašava koliko mu je u životu bitna vjera te da mu je život sretniji, ispunjeniji i smireniji od kada se “preobratio”.
Gavran je, naime, tek prije 20-ak godina, u zreloj dobi postao praktični vjernik te od tada redovito odlazi na mise, ali se i izrazito zalaže za tolerantni dijalog između vjernika i ateista. Izdao je i nekoliko romana koji su inspirirani Biblijom, poput “Judite”, “Krstitelja” i “Poncija Pilata”, a u kojima je kršćanske junake približio suvremenim čitateljima te je poslao univerzalne humane poruke i za vjernike i ateiste.
Živi svoj dječački san
Miro Gavran kaže kako mu je veoma važno vrijeme posvetiti i kvalitetnom druženju s obitelji i prijateljima. Već je 30 godina u braku s glumicom Mladenkom Gavran, a istu je profesiju odabrao i njihov sin Jakov. Supružnici su 2002. godine postali i poslovni suradnici kada su otvorili Teatar Gavran, a uvijek ističu kako istinski uživaju raditi zajedno. U prosjeku godišnje pripreme jednu premijeru te odigraju stotinjak repriza što je tek upola manje od nekih velikih kazališta.
Može se reći da Miro Gavran danas živi svoj dječački san s obzirom na to da je još kao 16-godišnji dječak htio postati pisac. On je zapravo odrastao okružen knjigama budući da je 1961. godine rođen u obitelji seoskih učitelja, Ljilje i Ivana Gavrana u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko od Nove Gradiške. Uz starijeg brata i sestru djetinjstvo je proveo igrajući se oko školske zgrade, a oduvijek je najveći interes pokazivao za hrvatski jezik.
Isto je bilo u gimnaziji, a kada se pripremao za upis na studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, redovito je vlakom putovao u metropolu kako bi mogao gledati predstave.
Na prijamnom su mu ispitu, između ostalog, u komisiji sjedili Ivan Kušan, Ranko Marinković, Vladan Švacov, Nikola Batušić i Zvonimir Berković, a na studiju se Gavran toliko iskazao da je već kao 22-godišnji anonimni student imao prvu premijeru, i to u kazalištu Gavella.
Glumac Drago Meštrović i Anja Šovagović koja je tada također bila studentica, i to na njegovoj godini, igrali su u Gavranovoj predstavi “Kreont i Antigona”. Miro Gavran je potom neko vrijeme radio kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD, a od 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac. Sada godišnje ima 15-ak premijera i po desetak izdanja knjiga te ističe kako može živjeti solidnim životom kao pisac.
– Danas je puno lakše biti pisac u Hrvatskoj nego kada sam ja ulazio u svijet književnosti i kazalište. Danas se “domaći pisac” i više cijeni i više potiče, a i tehnološki gledano, danas je lakše objaviti prvu knjigu nego u moje vrijeme. I kazališta igraju triput više hrvatske autore nego što je bio slučaj prije tridesetak godina – kaže Gavran te dodaje kako smatra da je hrvatska kazališna scena raznovrsna i da svatko može pronaći nešto za sebe.
Ne voli kada se kazalište koristi za prenošenje ideoloških i političkih poruka, no kaže kako danas politička situacija i nema izravnog utjecaja na književnost, a ni na kazalište, kao što je to bilo nekada.
– Nema više ni vulgarne cenzure, a čak bih se usudio reći da je politika postala ravnodušna prema onome što se događa na našim pozornicama – zaključuje.
Veličina SVETOSTI vjernika je da poštuje druge osobe, bez obzira ako se ne slaže sa njihovim djelima. Velicina DOBROTE ateiste je da poštuje vjernika bez obzira što ga ne razumije.