Riječki književnik i glazbenik Zoran Žmirić hrvatskoj se, ali i europskoj javnosti nametnuo romanima "Blockbuster" i "Pacijent iz sobe 19", a nedavno mu je Fraktura objavila roman "Hotel Wartburg" koji je urednički potpisala Marina Vujčić. Riječ je o Žmirićevom desetom rukopisu, što je priličan opus za autora kojem je prva knjiga, zbirka pripovijedaka "Kazalište sjena" objavljena prije dvadeset godina.
"Hotel Wartburg" je krajnje intimistička, ali nikako ne i patetična priča o jednoj običnoj obitelji koja živi u Rijeci u vrijeme komunističke Jugoslavije. Obitelj ima četiri člana. Tu su otac, majka, stariji sin i mlađa sestra i pratimo je u relativno dugom periodu, negdje od sestrina rođenja pa do trenutka očeve smrti i sinovljevog odrastanja i napuštanja obitelji. Mnogi će Žmirićevi prijatelji i poznanici ovaj roman čitati i raskrinkavati u autobiografskom ključu. Mnogi će Riječani ovaj roman doživjeti lokalpatriotski, iako on jako pažljivo skriva svoje riječke tragove, jer Žmirić nije pisao ni putopis ni alternativnu povijest jedne dotepenske riječke obitelji u višenacionalnom radničkom i ako hoćete, proleterskom kotlu kakav je bio onaj jugoslavenski. Glavni pripovjedač je sin, ali on ipak nije središnji lik ovog proznog, krajnje zbijenog i pročišćenog zdanja u kojem doista nema niti zareza viška, a to je za hrvatske prilike popriličan uspjeh. Glavni lik nije ni Wartburg, veliki istočnonjemački automobil s kojim otac porijeklom iz Bosne zarađuje kruh za svoju obitelj, boreći se s uobičajenim nepravdama socijalističkog sustava, ali i s vlastitim kvrgovitim karakterom. Istinski junak ovog romana je otac, vrlo često patrijarhalno posesivan, na mahove ljubomoran, a na mahove čak i grubijan koji se ne libi upotrijebiti šaku, bilo na sinu, bilo na ženi, a onda opet čovjek golubinje, melankolične ćudi zaljubljen u svoj groteskni automobil i opijajuće narodnjake koje sluša sa sveprisutnih, starinskih kazeta.
Otac je i čovjek koji vjeruje u solidarnost, u dobrosusjedstvo, u neku elementarnu ravnopravnost među ljudima, u rad i uvijek je spreman pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Nije vjernik, ali poštuje i zapravo živi Božje zapovijedi više i žustrije od formalnih vjernika. Pokušava se snaći u okolini u kojoj je snalaženje prvenstveno rezervirano za one s partijskom knjižicom ili za one koji se ne libe ukrasti ili preoteti makar i od svoga bližnjega i to bez ikakve grižnje savjesti. I dok mnogi pateri familiasi poštujući nepisanu, ali duboko ukorijenjenu tradiciju preferiraju sinove, ovaj Žmirićev robusni pater familias preferira oštroumnu, ali pravednu i simpatičnu kćer i to do krajnjih granica. Naravno, na sinovu štetu. Ali tko je sinu kriv kada se provokativno šišao na ćelavo te je slušao, pa čak i svirao neku čudnu, novu glazbu sa stranim riječima, a i nije bio nimalo sportski nadaren, za razliku od sestre. I smučilo mu se kada je gledao klanje teladi po bosanskim selima, koje je u ovom romanu doista minuciozno, gotovo crtački realistično i mučno opisano. A to je ritualno i surovo klanje zapravo bila ruralna, muška neformalna inicijacija, koju je sin pasivno, bez vidljivog protesta ignorirao. I da. Nije se ocu pohvalio svojim ljubavničkim pothvatima (također povezanim s mitskim i dovoljno prostranim, ali i pomalo tajanstvenim Wartburgom) koji bi ga možda uzvisili u sumnjičavim i malodušnim očevim očima.
Da roman ne bi bio linearna i predvidljiva obiteljska priča koja započinje kupnjom automobila, a završava očevim odlaskom u nedokučivo, Žmirić je započinje minimalističkim prologom koji svakako ima i kriminalistički potencijal. A istom tom, ali sada proširenom pričom, stavlja točku na ovaj svoj, vjerojatno najosobniji rukopis koji se poput bršljana svija oko neodoljivo privlačnog Wartburga koji je bio treće dijete u jednoj nesretno-sretnoj ili sretno-nesretnoj riječkoj obitelji. Obitelji kakve su i one naše, pa će ovaj životni Žmirićev roman u kojem prevladavaju kratki dijalozi i još kraće opisne rečenice zasigurno imati brojne čitatelje. "Hotel Wartburg" roman je duhovite vedrine koju autor ne može zatomiti čak ni u trenucima kada opisuje krajnje tragične i bolne događaje obiteljskog nasilja ili ljudskih gubitaka. A ta nam je egzistencijalistička vedrina sada potrebnija nego ikada prije.
