Među brojnim uistinu legendarnim bendovima na ovogodišnjem craft, street food i rock festivalu Brundanje jedan je koji se uistinu izdvaja. Jura Stublić & Film zagrebački su kultni bend koji traje već pola stoljeća, pa nema sumnje da će se u prostorima Pivovare Medvedgrad u Huzjanovoj na proslavi njezina 30. rođendana okupiti i značajan broj onih koji su ondje stigli upravo kako bi čuli neke od bezvremenih hitova po kojima je Jura Stublić s Filmom i poznat. Nesporno, Jura Stublić zagrebačka je kulturna ikona, rocker koji svojem izričaju ostaje vjeran sve ove godine i zbog čega ga publika nagrađuje. Omiljeni je rocker s bendom imao i privilegij svirati trećeplasiranima sa Svjetskog prvenstva u Kataru, a ovoga ga tjedna očekuju tisuće fanova na jubilarnoj obljetnici zagrebačke obiteljske pivovare.
Približavamo se rijetko velikom rock spektaklu, nema više puno takvih. Veselite li se?
Jura Stublić & Film su grupa glazbenika hedonističkog svjetonazora. U tom smislu mi se radujemo nastupu na Brundanju jer je to rock festival craft piva i street fooda, tu smo kao ribe u vodi, sretni u svom najdražem ambijentu. Mi smo svijet craft piva otkrili dok se u Hrvatskoj još nije ni znalo što je to i nije postojao ni jedan domaći proizvođač. Na razne načine nabavljali smo craft pivo iz cijelog svijeta i radili zabave na kojima smo kušali različite vrste i glasali koja je najbolja. Moja prijateljica modna dizajnerica Lana Puljić putuje svijetom i donosi mi egzotična piva jer zna za moju ljubav prema nepoznatom pivu koje još nisam kušao. Nedavno mi je donijela pivo s Havaja, bilo je predivno, mirisalo je po cvijeću i zvalo se Liquid Aloha. Zato volim Lanu, a mislim da i ona voli mene jer zašto bi inače vukla po aerodromima i avionima kofer pretežak od piva. Ja i dečki iz benda volimo ići i na street food festivale, tu se mogu otkriti pravi dragulji dobre hrane. U domeni hamburgera osvjedočili smo se da su hamburgeri domaćih genijalaca daleko ukusniji i zdraviji od proizvoda punih konzervansa razvikanih globalnih tvrtki. Već sam unajmio tjelohranitelja da me nakon svirke u pivovari Medvedgrad na silu odvuče kući da se ne ubijem klopom. Trenutačno istražujem sjajne hamburgere koji uopće ne sadrže meso. Svi znaju da na festivalima piva volim kušati pivo više vrsta i proizvođača. U medijima me napadaju zbog tog mog plemenitog običaja. Zaista je neobično i monstruozno što ja na festivalima piva kušam pivo i pazite, još je nevjerojatnije što ga pri tome pijem. Naravno da sam zbog svog znanstvenog istraživanja piva sasvim zapustio vino. To moram nadoknaditi, crno vino sam temeljito proučio u mladosti pa sam sad počeo istraživati bijelo. Bit će još materijala i za muzičarske sestre i braću novinarke i novinare.
Hrvatski građani imali su velika očekivanja od svoje nove samostalne države. Tipična izjava bila je da će Hrvatska u vrlo kratkom roku postati “mala Švicarska”. Ništa nije bilo dalje od tog promišljanja, a za otrežnjujući razvoj situacije najviše su bili krivi sami Hrvati. Dok u Švicarskoj i skandinavskim zemljama ljudi imaju visok osjećaj za zajednicu, suradnju, etiku, zajedničko dobro i rad, u Hrvatskoj prevladava “hajdučki” mentalitet, naši građani odrasli na snu o boljoj i sretnijoj budućnosti doživjeli su tvrdo slijetanje i razočaranje. Taj san moguće je sanjati i danas i ostvariti ga, no njegovo ostvarenje zahtijevat će od vas puno hrabrosti, truda i energije.
Film i Jura Stublić otporni su na sve, izdržali su više od 40 godina. Gdje je tajna, kako izaći iz raspada država, promjena ideologija, vlasti, kulture?
Ne samo to, morali smo proći kroz rat, razaranje cijelih područja, posljedice rata, privatizaciju, potpunu deindustrijalizaciju zemlje, slom poljoprivrede, pljačku i stečajne postupke, rasprodaju zemlje, vode, trgovina, tvornica, infrastrukture, telekomunikacija i medija, COVID, izolaciju, zabranu koncerata, okupljanja i kretanja, cijepljenje, potrese, imigracijske valove, potpunu promjenu i gubitak kulturnog identiteta, slom hrvatske popularne glazbe, globalno zatopljenje, poplave, orkanska nevremena, tuče veličine teniskih loptica i, što je najstrašnije, potpuni nestanak moralnih vrijednosti i trijumf nezasitnih grabežljivih predatora. Sad se nalazimo u Drugom hladnom ratu, ratu u Europi i očekujemo vrlo izgledan Treći svjetski termonuklearni rat i nestanak naše civilizacije i čovječanstva. Da se to što prije dogodi, baruni tehno feudalizma ubrzano rade na stvaranju umjetnih inteligencija koje će nas zamijeniti kad nas više ne bude. Naše umjetne inteligencije razvit će nove tehnologije kojima će komunicirati s umjetnim inteligencijama iz drugih zvjezdanih sustava i pričati legende o nama, živim bićima koja su sama uništila sebe jer nisu mogla kontrolirati svoju pohlepu i tehnologiju. E sad stvarno kako smo preživjeli sve to i kako namjeravamo preživjeti i možda izbjeći apokalipsu? Mi organiziramo i održavamo koncerte gdje ljudi dva sata vjeruju u ideale, nadu, dobrotu, milosrđe, pobjedu razuma i ljubavi. S tih koncerata ljudi odlaze vjerujući da ćemo pobijediti i spasiti svijet i sve nas i sve što živi. Mi smo mala iskra nade na plavoj naranči koja plovi kroz svemir.
Za nas koji smo u to doba bili u formativnom razdoblju ima i posebno važna pjesma koja bi mogla vrijediti i danas, a to je “Chicago”. Ako se dobro sjećamo, bilo je oko te pjesme osim dosta prašine i nekih problema, nije li? O čemu točno govori ta pjesma?
Meni je prikladno ostaviti slušaocima da sami otkriju značenje pjesme. Volim slušati tumačenja publike i kritike, ona ponekad i meni otkrije neki dublji aspekt moje pjesme koji nisam ni slutio. Opisat ću neke okolnosti u kojima nastaje “Chicago”. Hrvatski građani imali su velika očekivanja od svoje nove samostalne države. Tipična izjava bila je da će Hrvatska u vrlo kratkom roku postati “mala Švicarska”. Ništa nije bilo dalje od tog promišljanja, a za otrežnjujući razvoj situacije najviše su bili krivi sami Hrvati. Dok u Švicarskoj i skandinavskim zemljama ljudi imaju visok osjećaj za zajednicu, suradnju, etiku, zajedničko dobro i rad, u Hrvatskoj prevladava “hajdučki” mentalitet koji opisuje izreka “u se, na se, i poda se”. Zbog surove skandinavske klime, tijekom tisuća godina, osamljenom pojedincu bilo je nemoguće preživjeti te je život bio moguć samo u zajednici, suradnji, poštivanju pravila, a najcjenjeniji je bio onaj koji je nesebično najviše pridonosio zajednici i takav je biran za poglavara, neovisno o tome je li bio muškarac ili žena. Suprotno tome razvijen je “južnjački” mentalitet koji kao pozitivnu osobu “junaka” cijeni osobu koja je snalažljiva i uspijeva nekog (osobu, instituciju ili državu) prevariti ili iskoristi priliku da nešto ukrade, a osobe koje nisu iskoristile priliku su glupe, nesnalažljive i slabići. U takvom društvu najcjenjenije su osobe koje koriste svoj položaj za zadovoljavanje neutažive pohlepe što se manifestira kao neprikrivena grabež koja je počinjena tako da je “sve bilo u skladu sa zakonom”. Hrvatski građani odrasli na snu o boljoj i sretnijoj budućnosti doživjeli su tvrdo slijetanje i razočaranje. Taj san moguće je sanjati i danas i ostvariti ga. No ostvarenje tog sna zahtijevat će od vas puno hrabrosti, truda i energije. Zato je potrebno da svoje baterije redovno punite pozitivnim nabojem u punionici. Jedno od takvih mjesta su naši koncerti. Tamo možete sresti ljude slične sebi i zajedno s njima sudjelovati u spašavanju svijeta. To je vrlo lako učiniti, potrebno je samo da mi budemo glasniji i jači.
Imali smo na Filozofskom fakultetu odlične profesore, to je bilo najbolje mjesto za mladog čovjeka u formativnim godinama. U podrumu fakulteta svakodnevno smo svirali i pjevali i krijepili se crnim vinom. U tom podrumu sam i ja svirao i gledao kako nastaju sve najvažnije pjesme Johnnyja Štulića
Studirali ste i kemiju i sociologiju, ali glazba je ipak prevladala. Zašto ste znali da ćete uspjeti?
Kratko sam studirao indologiju i kemiju, devet godina sam studirao sociologiju i filozofiju. Studij sam rastegnuo jer ste mogli odgoditi služenje vojnog roka do 27. godine ako ste bili student. Mene je zanimala glazba, a ne vojska. Zanimao me i Filozofski fakultet, imali smo odlične profesore, to je bilo najbolje mjesto za mladog čovjeka u formativnim godinama. I ekipa je bila odlična, u podrumu fakulteta svakodnevno smo svirali i pjevali i krijepili se crnim vinom. U tom podrumu sam i ja svirao i gledao sam kako u real timeu nastaju sve najvažnije pjesme Johnnyja Štulića. Na faks je išao i Darko Rundek. Jedan kolega s faksa živio je u obližnjem neboderu i s devetog kata, iznerviran zatupljujućim programom tadašnje televizije, bacio je televizor kroz prozor, a nešto kasnije i sam je skočio kroz taj prozor jer više nije mogao podnijeti neke postavke društveno-političkog sistema. Njemu sam napisao pjesmu “Neprilagođen”. U pjesmi ni kriv ni dužan kroz prozor leti radio, Prljavo kazalište u isto je vrijeme imalo hit “Televizori” pa nisam htio da izgleda kao da kopiram njih i tako je nevini radio u mojoj pjesmi bačen kroz prozor. Poslije sam se radiju ispričao pjesmom “Radio ljubav”. Znao sam da ću uspjeti jer sam educiran da racionalno razmišljam. Imao sam dar da dobro predviđam budućnost, nije to bila neka proročka mistična sposobnost, već smisao za selekciju velike količine relevantnih podataka i njihovu nepristranu obradu koja zanemaruje funkcije ega.
Čega se najviše sjećate iz djetinjstva u Sarajevu? Bili ste na glasu kao živo dijete. Nakon Sarajeva selidba u Sesvetski Kraljevec, nešto sasvim različito, bio je to tada sam rub Zagreba. Što ste radili kao mladić, kako se tada živjelo u Kraljevcu, na kraju nikada niste ni otišli, i dalje ste tamo? Kako to?
Prvo moramo razjasniti stvarno stanje. Već 35 godina ne živim u Kraljevcu, već 15 godina na Savici, a posljednjih 20 godina živim u općini Maksimir, na proplancima iznad grada, u prirodi, gdje lutam šumama i svakodnevne šetnje moja su meditacija. Budući da je Sesvetski Kraljevec predgrađe i rubni dio Zagreba, moglo bi se reći da već 63 godine živim u Zagrebu. Moj otac, Prigorec, rodio se u Sesvetskom Kraljevcu i bio fasciniran operom, želio je postati operni pjevač. Na audiciji u HNK nije prošao, ali tu sreće prijatelja Zagorca koji također nije prošao, ali nagovara oca da zajedno odu na audiciju Opere u Sarajevu. Tamo budu primljeni i zaposleni kao operni pjevači i ostaju živjeti i raditi u Sarajevu. Tamo otac, penjući se Trebevićem, upoznaje moju majku, Hercegovku, oni se zaljube, žene i uskoro ja stupam na scenu. Da, doslovce na scenu, s našeg prozora mogla se vidjeti zgrada Opere, koja uskoro postaje moje igralište. Izvodio sam krajnje smiješne dječje nepodopštine pa su me scenski radnici puštali da tijekom dana budem u gledalištu, sceni i garderobama, bio sam maskota teatra. Navečer bi me majka vodila na predstave da gledam očeve nastupe. Moje djetinjstvo imalo je neobičnu anomaliju, nisam znao pjevati dječje pjesmice, već sam isključivo pjevao operne arije. U Sarajevu sam uživao u kulturnoj raznolikosti. U mom haustoru živjeli su Muslimani, Srbi, Židovi, Nijemci i dvije hrvatske obitelji. Uskoro sam krenuo u prvi razred osnovne škole, gdje smo učili čitati i pisati ćirilicu, na polugodištu moja se obitelj seli u Sesvetski Kraljevec, gdje učim latinicu. Iz najužeg centra grada stižem na selo, u bajkovit svijet prirode, gdje dok ne izgradimo vlastitu kuću, živimo s rođacima u kući bez struje i vode, u kohabitaciji s domaćim životinjama i biljkama. Mene dopada dužnost da vodim konje na pašu. Jahao sam bez sedla držeći se za konjsku grivu i uže svezano oko konjskog vrata. Volio sam konje, i morao sam naučiti brinuti se za njih i jahati jer bih u protivnom poginuo. Jedan mladi konj zamalo je kopitima ubio mog bratića. Volio sam uzeti ruksak i vreću za spavanje i ići u šumu čitati knjige i učiti, najviše sam volio znanstvenu fantastiku. Ljubav prema šumi ostala mi je do danas i šetnja šumom moj je svakodnevni ritual. Pretpostavljam da u šumu idem s osjećajem s kojim ljudi idu u neki sakralni prostor.
Navečer bi me majka vodila na predstave da gledam očeve nastupe. Moje djetinjstvo imalo je neobičnu anomaliju, nisam znao pjevati dječje pjesmice već sam isključivo pjevao operne arije
