Krajem sedamdesetih situacija u Velikoj Britaniji bila je pogodna, nažalost, za pojavu pokreta Rock Against Racism (Rock protiv rasizma). Gospodarska kriza, nezaposlenost, London zatrpan smećem, pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, radničke demonstracije, uspon političke desnice i desničarskog britanske Nacionalne fronte, na vlast su doveli Margaret Thatcher, koja je skupa s Ronaldom Reaganom u SAD činila osovinu novog političkog konzervativizma, krupnog kapitala i smanjenih socijalnih i zdravstvenih prava.
Dokumentarni film “White Riot” (“Bjelačka pobuna”) redateljice Rubike Shah – prikazan na ovogodišnjem zagrebačkom Subversive Film Festivalu – opisuje događaje čija relevantnost odjekuje i danas. Koristeći tadašnje zapaljive izjave političara, sudionika, publike i dokumentarne snimke protesta i londonskog koncerta na kojem se 1978. okupilo 100 tisuća ljudi, film je mozaik događaja kakvima svjedočimo i danas.
A u tome i jest ključna poruka filma, jer današnji porast rasizma, hajke na izbjeglice i bjelačke teorije zavjere, zid između SAD-a i Meksika, mađarska i poljska egida, konzervativni društveni trendovi i u EU i u Hrvatskoj, čak su i prisutniji nego u drugoj polovici sedamdesetih godina. Sve su te namjere tada bile domoljubno zamotane u britansku zastavu Nacionalne fronte. “Naš je zadatak bio oguliti Union Jack (britansku zastavu) i otkriti kukasti križ”, govori Red Saunders, tada fotograf i jedan od utemeljitelja pokreta Rock Against Racism. No, na “vlasti” glazbene scene u Britaniji tada su bili punk i novi val, rušilački raspoloženi prema svakom obliku autoritarnog sustava, a pogotovo onog s primjesama nacionalizma i fašizma. Pjesma “White Riot” grupe The Clash objavljena 1977. u nekoliko kratkih minuta sažela je mnoge dileme društvene situacije u Britaniji. Dapače, tadašnjim mlađim tinejdžerima, među kojima sam bio i ja, puno jasnije od dnevnih vijesti govorila je o situaciji u Velikoj Britaniji i potrebi “bjelačke pobune”. No, ne kako se možda činilo, “okrupnjavanjem bijelaca”, nego o potrebnoj reakciji bjelačkog stanovništva na opresivan politički režim istovjetno demonstracijama obojenih i doseljenika. Nije čudno da je baš ta pjesma naslov dokumentarnog filma “White Riot”. Kao što nije čudno da su upravo mladi rock glazbenici krajem 70-ih kroz pokret rock protiv rasizma činili angažirani otpor spram Nacionalne fronte, skinheadsa i sličnih snagatora. Ukratko, “Rock protiv rasizma” doveo je na iste pozornice bjelačke punk bendove i tamnoputa reggae imena pred višerasnu britansku publiku.
Film “White Riot” detaljno govori o rizicima, pritiscima i prijetnjama u borbi s “domoljubnim” snagama koje su na ulici mlatile i članove Sex Pistolsa nakon singla “God Save the Queen”. The Clash, Gang of Four, X-Ray Spex, 999, Steel Pulse, Misty in Roots, Sham 69 i Matumbi neka su od imena uključena u pokret koji je kulminirao 1978. koncertom “Carnival Against Racism” u londonskom parku Victoria. Iako ga neki vole zvati “britanskim Woodstockom”, situacija nije mogla biti različitija. Jer, za razliku od mirotvorstva, naivnog idealizma i pacifizma “djece cvijeća”, punk i novovalna scena bile su mnogo borbenije i ukopane u tmurnu stvarnost.
Britanska scena tada je u istom naletu spojila punk, reggae, ska i novi val nasuprot rastućoj Nacionalnoj fronti i bila možda zadnji važan politički iskaz unutar rock-scene. Kasnije je sve postalo veliki biznis, ali krajem sedamdesetih još se ginulo za ideale. Redateljica u filmu precizno ističe suprotnosti, borbeni duh i podjele u kojima su, vlastitom krivnjom, nastradala i neka seniorska imena starije rock-generacije. Primjerice, Eric Clapton, prethodno pionir i “kolonijalist” crnačke glazbe u Britaniji, na koncertu u Birminghamu 1976. poručio je publici da je Britanija “prenapučena”, da bi trebali glasati za konzervativnog zastupnika Enocha Powella, spriječiti da Britanija postane “kolonija crnaca”, “izbaciti strance” i nekoliko puta ponovio slogan “održimo Britaniju bijelom”. Pitanje je je li to bila posljedica Claptonove tadašnje ovisnosti o “bijelom”, ali se nedvojbeno spustio na dno ideološkog taloga, poput Enocha Powella, koji je i patentirao slogan “Keep Britain White”, dok su pripadnici Nacionalne fronte marširali kroz kvartove popunjene useljenicima tamne boje kože i poručivali im da se vrate odakle su došli.
Bilo je i paradoksa; grupa Sham 69 imala je sljedbenike i među skinhedsima, ali je bila važna upravo zbog privlačenja bjelačkog radništva, koje se mamilo pod skute Nacionalne fronte. Uz Tom Robinson Band, čiji je vođa bio deklarirani homoseksualac prije nego što je to postalo uobičajeno, film “White Riot” dokumentaristički prikazuje razdoblje u kojem se punk borio s rastućim rasizmom i nacizmom, a ne samo zakonom. Epilog je bio poput odgovora na pitanje može li rock-glazba pomoći u osvještavanju glasačkog tijela? Donekle može, jer Nacionalna fronta nije došla na vlast u Velikoj Britaniji, došla je Margaret Thatcher, a iduće akcije rock-glazbenika poput Koncerta za Kampućiju 1979., Live Aida 1985. ili Mandela Daya 1988. godine pokazale su spremnost da se prebace na globalni teren. Ipak, događaji iz filma “White Riot” dali su najradikalniji borbeni doprinos rock-glazbenika u presudnim vremenima kada se nije moglo znati kojim će političkim smjerom krenuti britansko društvo.
