S obzirom na prekobrojne povijesne kulturne, a osobito glazbeničke hrvatsko-češke veze gotovo je neshvatljivo da je Češka filharmonija posljednji put u Zagrebu svirala prije točno 40 godina.
No, utoliko je dragocjenije gostovanje koje se dogodilo prekjučer u ciklusu Lisinski subotom. Nakon velikog Vaclava Neumanna, orkestar je ovaj put u Zagreb doveo njegov učenik Jiří Bělohlávek, danas apsolutno najveće češko dirigentsko ime u svijetu.
Dvorana Lisinski, organizator ovog sjajnog ciklusa, subotnji je koncert posvetila nedavno preminulom maestru Milanu Horvatu. Česi su rado pristali na tu gestu, a maestro Bělohlávek pokazao je izborom drugog dodatka (prvi je bio fantastično odsviran ples iz Smetanine Prodane nevjeste) da jako dobro poznaje hrvatsko-češke veze, pa i one tragične.
Čuli smo prvi put predivan i tužan Valse triste Oskara Nedbala, češkog skladatelja i dirigenta koji si je u Zagrebu, na sam Badnjak 1930. godine, oduzeo život skočivši kroz prozor HNK. Mislili smo i na studij Lisinskog u Pragu, na Vaclava Humla, na Lovru von Matačića kojeg su Česi obožavali i toliko još drugih nažalost zanemarenih veza.
Solist koncerta s kojim Bělohlávek često surađuje bio je dobro nam poznati poznati ruski pijanist Nikolaj Luganski. Njegova izvedba Koncerta u c-molu S. Rahmanjinova potvrdila je njegovu reputaciju pijanista koji u interpretaciji tog skladatelja predstavlja zlatni standard.
No, interpretacije čeških nacionalnih glazbenih amblema, Smetanine Vltave i Dvořakove Devete simfonije zato su bile i nadstandardno veličanstvene. Maestro Bělohlávek nije dirigent kojem bi emotivni zanos ili bilo kakva afektacija bili glavni alati - on do uzvišenosti dolazi težim putem: vrlo temeljitom disciplinom i strogim čitanjem detalja koji se onda u divnoj slozi izvanredno uvježbanog orkestra pretvaraju u cvijetne detalje raskošnih simfonijskih tepiha tih bujno rascvjetanih čeških partitura. Nadamo se da na novi susret nećemo opet čekati 40 godina.
>>Jiří Bělohlávek: Ma kakva politika! Glazbu proglašavam svjetskom vrijednosti
