"U jednom od najljepših predjela Zagreba, u Nazorovoj ulici, nalazi se Zavod za odgoj slijepe djece. Iz velike moderne zgrade, naročito za ljetnih mjeseci kad su prozori otvoreni, ječi pjesma i svirka... To slijepa djeca, iz svih krajeva Hrvatske, govore ono što prstima pročitaju iz svojih bukvara i knjiga, to klavir pjeva svoju pjesmu diran prstnim jagodicama malih svirača."
Nije ovo ulomak iz neke bajke, nego je to izvještaj objavljen u jednoj knjižici 1961. godine. U njemu piše i da spomenuti Zavod "pored pjevačkog ima dva kompletna tamburaška zbora, jazz orkestar, niz malih klavirista, harmonikaša i violinista" te da se uvodi i vježbanje klarineta.
Osobito je dojmljiv i ovaj programatski odlomak: "Nekad se slijepoj djeci uglavnom stavljalo vrbu u ruke. Trebala su postati košaraši što je predstavljalo normalan, ako ne i velik domet u rehabilitaciji. Znamo međutim, da im se kad su odrasli ponajčešće davao bijeli štap i škrabica oko vrata. A danas? ... Već iz prvog kontakta sa štićenicima Zavoda vidi se da su potpuno istinite riječi druga Stjepana Barača (dugogodišnjeg direktora ustanove, op. B. P.): "Mi ovdje djecu ne odgajamo za vitrine, nego za život."
Veliki čovjek Vinko Bek
Čovjek zaslužan za takvu brigu i takav pristup obrazovanju slijepih osoba bez premca u ovom dijelu Europe bio je Vinko Bek koji je već 1889. godine u turopoljskom selu Bukevje, gdje je bio pučki učitelj, otvorio prvi privatni zavod za slijepe.
A kako je na tom polju danas, u Hrvatskoj 2014. godine? Uspomenu na velikog čovjeka u svom imenu čuva zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Glazbeno obrazovanje slijepe djece, baš kao i one zdravog vida, u velikoj je mjeri nazadovalo, ali plodovi i dalje žive s nekadašnjim pitomcima ustanove u koju su prije više od pola stoljeća iz baranjskog sela Mirkovac roditelji doveli slijepu djevojčicu Anu Nagy radi općeg obrazovanja, a osobito glazbe.
Ona je tamo prvi put opipala i smjesta zavoljela klavir koji je učila kod slijepog profesora Josipa Udžbinca, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji kod profesora Vladimira Krpana. Do 1991. ona je i sama u Centru Vinko Bek prikupila 17 godina staža kao profesorica klavira, a od tada do danas radi u Glazbenoj školi Zlatko Grgošević u Sesvetama. Ovo joj je zadnja školska godina prije mirovine.
Ime profesorice Nagy i škole Vinko Bek, bez spominjanja sljepoće, pronašao sam u biografiji pijanista Darka Žuka, njenog učenika, koji je prije dva tjedna održao recital za pamćenje u Muzeju Mimara. Bilo je suvišno u recenziji njegovog koncerta spominjati petpostotni vid jer njegovo je sviranje u prvom redu glazbeničko i umjetničko čudo.
Profesori klavira tri generacije: Perica Mihaljević, Ana Nagy-Boltižar i Darko Žuk u lijepoj dvorani virovitičke Glazbene škole Jan Vlašimsky
Darko Žuk, rođen u Sisku, također je diplomirao i magistrirao na Muzičkoj akademiji u klasi profesorice Ksenije Kos. Danas je i sam profesor Muzičke akademije, ali svoje pedagoško djelovanje počeo je također u školi Vinko Bek, gdje je i sam pod prstima i vodstvom profesorice Nagy otkrio klavir, naučio notno Brailleovo pismo i "progledao" u čudesnom svijetu glazbe. Tamo mu je prvi, a ujedno i najnadareniji učenik bio dječak s Kupresa Perica Mihaljević.
Bez ikakvih predrasuda
– Bio je vrlo zahtjevan i ja sam mu na tome danas zahvalan – rekao nam je Perica Mihaljević neki dan u prelijepoj Glazbenoj školi Jan Vlašimsky u Virovitici gdje se nakon što je diplomirao u klasi Ljubomira Gašparovića zaposlio kao profesor klavira ne odustajući ni od koncertiranja.
Tamo smo svjedočili dirljivom susretu ovo troje umjetnika i pedagoga. U svijetu koji se sve više boji tjelesnog dodira, oni djecu zdravog vida doslovno uzimaju za ruku da bi im pokazali i otkrili plemeniti svijet glazbe.
Oni doista jesu čudo, jer, kako kaže profesorica Nagy-Boltižar, nije nikakva tajna da glazbenik bez vida mora puno više vježbati. Lijepo je čuti da ne nailaze na predrasude. Štoviše, prof. Mihaljević nam kaže da poneki roditelji svoje dijete žele upisati upravo u njegov razred.
Ali nešto je drugo kod ovih ljudi još čudesnije. Od njih nećete čuti nikakvo gunđanje ni prigovaranje, osim primjedbe da im nedostaje nota na brajici. No, ono što nemaju, oni sami prepišu iz crnog tiska na brajicu, bijelo pismo zagonetno i čudesno nama, ljudima zdravih očiju, slijepih prstiju i pomalo obeshrabrenih i otvrdlih srca.
