7. KRATKA PRIČA

Smokvin list

tr
31.05.2016.
u 17:13

Autor je rođen u Promini 1930. Na jesen Školska knjiga u ediciji “Djela Ivana Aralice”, koju uređuje Miroslava Vučić, trideset i trećim sveskom dovršava tiskanje svih njegovih dosad, u više izdanja, objavljenih crtica, priča, pripovijesti i romana. Aralica i dalje nastavlja pisati pa sada radi na ciklusu pod radnim naslovom “Blažine priče”. Iz tog je ciklusa i priča koju ovdje tiskamo. (ts)

To što je učinila, i zbog toga se gorko pokajala, Blaža toga gladnog proljeća nije sama izmislila. To su davno prije nje smislili čobani u svojim gladnim proljećima – a takvih je često bilo u Suhom ratu – ona je za to od drugih saznala i pokušala je, kao i oni prije nje, na taj način utažiti glad. Time je samoj sebi, neka to sama nije izmislila, priuštila bolno kajanje i toliko suza da ih se može shvatiti samo ako ih držimo neracionalnim izvorom tekućine koja s ojađene duše pokušava isprati počinjeni grijeh. Grijeh iracionalan koliko i suze koje su ga prale! Dakle, stvar dvojako iracionalna – iracionalna u suzama i u grijehu! Stvar kao stvorena za priču, jer je samo priča može učiniti racionalnom, nikakvo objašnjenje ne može! Priča, najprije o tomu kako je grijeh u gladi nastao, a potom kako je izvor suza potekao! U proljeće je na Suhom ratu, kad se listom prekrije, dotad se činilo, i osušen grm i kad trava ozeleni i iz sjemena i iz korijena, prehrana ovaca i koza najobilnija u godini, ima je na svim pašnjacima, i najvrsnija u godini, mekana pod zubom i hranjiva. Obrnuto od toga, na proljeće je u selima Suhog rata čovjekova ishrana najoskudnija u tijeku čitave godine. O tom je pjesma ispjevana: Na proljeće sve propade, nigdje ništa ne ostade, već u vrtu malo zelja, vrišti Seja od veselja. Velika je radost ako se među travama koje bujaju nađu i trave upotrebljive za ljudsku prehranu. Time se hrana ljudi i stada po vrsti izjednačuje, ali se po obilju izjednačiti ne može. Zbog manjka trava pogodnih za ljudsku ishranu i, s druge strane, obilja one koju ovce pasu a koze brste, ne treba čuditi da su gladni čobani poželjeli biti u koži ovaca i koza; a kako im je to bilo nemoguće postići, poželjeli doći do hrane koja preradom trave i lišća nastaje u tijelu, ispod kože, ovaca i koza. Iz toga raskoraka, da stado ima obilje hrane, dok čoban koji ga pase gladuje, i pored malo zelja koje se dade naći po vrtovima i njivama, nastala je zamisao da se i čoban, pored janjaca, jaradi i muzilje koja stado muze kad se s paše vrati u staju, priključi na ovčje i kozje vime i, dok ovce i koze pasu, dođe do malo hranjivijeg jela od zelja iz Sejina vrta. Nije se čoban mogao podvući pod kozu ili ovcu, staviti sisu u usta i sisati kao što sišu janjci i jarad, a nije mogao ni od kuće sa sobom na pašu ponijeti zdjelu i na paši pomusti kozu i piti mlijeko; bit će otkriven, proglašen vampirom koji umjesto krvi siše mlijeko, i čobanski će mu štap, ako je za motiku, biti zamijenjen motikom, a ako za motiku nije, onda nečim drugim, u svakom slučaju težim od čobanskog štapa. Ni sisati ni u zdjelu musti, da bi s janjadi i jaradi, s jedne strane, i onom koja u staji vimena muze, s druge, podijelio mlijeko u nabreklim sisama! Što onda? Poslužiti se najvećim listom na ozelenjeloj gori, smokvinim listom! Eva, pramajka svih ljudi, kad je u rajskom vrtu ubrala zabranjeno voće i, uz ostalo, za to bila kažnjena golotinjom, prva je stid svoje golotinje i sramotu svoga grijeha pokrila smokvinim listom i prva je smokvin list učinila drugom riječi za prikrivanje grijeha, i sramote koja se u tom grijehu začne. Makar su bili upućeni u ono što je Eva učinila, moguće da su je i na slici vidjeli sa smokvinim listom na stidnim mjestima golog tijela, malo je valjanih razloga da se povjeruje kako su se čobani Suhog rata ugledali na Evu, sjetili svetopisamskog smisla smokvina lista i ubrali list sa smokve da bi se njime poslužili čineći svoj sramotni grijeh. Mala! Prije će biti da su se smokvinim listom poslužili jer pogodnijeg lista za to što će učiniti u njihovoj okolini nije bilo. Blaža je od drugih čula kako se to s tim smokvinim listom radi, kako se sramotno griješi, ali to nikad nije očima vidjela, pa će, kad se na to odluči, kad je glad na to prisili, sve morati učiniti sama, prema onomu što je čula da se u takvoj prigodi čini. A glad ju je prisilila peti dan po Rozarijinu odlasku, kad su i pečene i marinirane ribe bile pojedene! Blaža je najveći smokvin list, kakav je čula da se u tu svrhu bira, pronašla na smokvinoj mladici i ubrala ga zajedno s peteljkom. Vrh srcolikog je lista otkinula neka bude obao, a dva bočna izbojka jedan povrh drugoga sklopila i od lista dobila ljevkastu čašu, koja je čašom, da može držati tekućinu, ostajala dok je drži u šaci i stisnutim prstima sprečava da se savijeni i sklopljeni izbojci ne rasklope, ne otvore prolaz uz peteljku i od čaše, u koju namjerava musti mlijeko, ne nastane lijevak. Nije joj bilo lagano u lijevoj ruci držati ljevkastu čašu od smokvina lista, desnom uhvatiti ovcu za stražnju nogu, pričekati dok se uplašena životinja primiri, pa potom premjestiti desnu šaku s noge na vime i, koliko se god ovca otimala, ne ispuštati sisu iz prstiju dok u smokvin list ne ubrizga tri do četiri mlaza mlijeka iz vimena svake ovce. Ali je desetogodišnjoj Blaži bilo i lako i slatko, kad ovcu s njenim vimenom i sisama ispusti iz ruke, nadnijeti čašu od smokvina lista nad usta i iz nje ispiti nekoliko gutljaja tek pomuzenog mlakog mlijeka. Ponavljala je to hvatanje za nogu i mužnju ovaca – koze se nije usuđivala ni hvatati ni musti, za koze joj je nedostajalo snage, iako su imale vimena tri puta veća od ovčjih – sve dok od ispijenog mlijeka, mlaz po mlaz pomuzena, gutljaj po gutljaj ispijena, nije osjetila sitost, a od trčanja za ovcama, hvatanja za nogu i mužnje umor i pospanost. Neko je vrijeme stajala, zbunjena u duši, ukipljena tijela, ne ispuštajući čašu od smokvina lista iz lijeve šake. Podrignula je dva puta od sitosti i nije prestajala gledati ovce iz čijih je vimena, neobjašnjivo sebi samoj, malo prije, janjcima, svojoj braći i sestrama, maćehi i ocu, uzela njihov dio mlijeka, ne sav, dobar dio. Spoznajući u novom svijetlu ono što je i prije savijanja smokvina lista u ljevkastu čašu dobro znala, da njoj pripada samo onoliko mlijeka koliko će ga pravednom diobom na jednake dijelove dobiti svako od šestoro djece, maćeha i otac – ništa manje i ništa više nego će ga dobiti svaka usta – pokajala se za počinjeni grijeh i odmah po kajanju zarekla da više nikada neće mlijeko musti u smokvin list. Nije ju obuzeo grč u grlu i prsima, koji prethodi plaču i koji je ridanju i suzama pratnja, već, onako, dok je gledala koze kako brste i ovce kako pasu i spoznavala dubinu grijeha što ga je maloprije počinila, iz očiju su joj navrle suze i počele curiti niz obraze i padati na kamen i travu ispod njenih nogu, kao da su joj dva oka, doista, zagledana u ništa, postala dvije rupe u stijeni iz kojih kap po kap curi voda. U neko doba, ne pamti koje, trajanja toga plača ispružila je prste na lijevoj šaci. List smokve, u šaci držan savijen u lijevak, najprije se ispružio, a potom ispružen skliznuo niz dlan i pao na kamen, već orošen njenim suzama, pored njene noge. Što će joj više taj smokvin list! Ljevkastu čašu za mužnju ovaca od njega više ne kani praviti, a u Evin ga smokvin list ona ne zna pretvoriti. Evi je uspjelo da, kad je zgriješila i bila kažnjena golotinjom, svoj stid – ne i grijeh – pred drugima prekrije smokvinim listom. Blažinu sramotu i grijeh što je oštetila braću, sestre i roditelje – na korist svojih, oštetila sva usta u svojoj kući – nikakvo smokvino lišće pretvoreno u smokvin list, pred njenom spoznajom da je pogriješila, ne može sakriti. Nije Blaža plakala samo u tom trenutku, kad je stajala ukočena, gledala stado, doista, u ništa, i postajala svjesna svoga grijeha, ona bi plakala, sa suzama u očima i bez suza, kad god bi se mužnje ovaca u smokvin list sjetila i kad god bi o plaču u gladi, kao odrasla žena, o tom pričala.

Ključne riječi

Komentara 1

SM
stari_mačak
10:19 06.06.2016.

Arhaičnim jezikom prepričan pastiričin ogroman problem - kako u smokvin list uloviti malo mlijeka, a da se nema grižnja savjesti što je sveta obitelj ostala prikraćena za jedini obrok. Koja patetika! Događaj je star koliko i sam autor (tko znana kada je to Aralica napisao) jer danas se pastirice zabavljaju IPhonima, nema planine gdje nema signala. Dakle, još jedan pokušaj starca da u mediju njemu bliskih političkih nazora starim uradcima učari koju kunu. Jadno.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije