Rijetko sam kada, kao toga puta, bio zadovoljan fotografijama koje bih snimio na nekom putovanju. Obično bi mi se događalo da sam neke zanimljive prizore propustio snimiti misleći kako je dovoljno i to što sam ih vidio i doživio. S fotografskog stajališta uvijek bi u takvim slučajevima pogriješio, ali s druge strane činilo mi se kako dojam doživljenog ne može ispričati nijedna fotografska ili slikarska tehnika, što opet, na sreću, nije sasvim točno. Ovaj put odlučio sam putovati sa suprugom neopterećen putopisnim zadacima pa zato nisam ponio tešku snimateljsku opremu, nego samo mali digitalni fotoaparat koji, za razliku od klasičnog, snimke sprema na memorijske kartice veličine nokta na palcu. Na ovo putovanje uostalom krenuo sam i sa željom da supruzi priuštim izlet na vrh Sinajske gore gdje sam, dvije godine prije, vidio prizor izlaska sunca kakav smrtnik rijetko doživljava. Pitao sam se tada je li možda sličan izlazak sunca nadahnuo Mojsija kada se on prvi put, prije više od 3000 godina, popeo na vršak ove 2285 metra visoke planine? Sunce što se počelo probijati ispod oblaka stvorilo je čudotvorni prizor koji me bio potpuno obuzeo.
Počeli smo s obilaskom Kaira i piramida gdje sam, prema vlastitom sudu, snimio nekoliko izvrsnih fotografija. Navečer smo brodom plovili rijekom Nil i doživjeli romantične prizore Kaira po noći. Poveo sam suprugu na gornju palubu i pokušao snimiti nekoliko fotografija raskošno osvijetljenog grada u pozadini, broda u srednjem planu i moje Vere u krupnom, a može se govoriti i o obrnutom redoslijedu. Dodao sam malo bljeska na Verino lijepo lice i fotografija je ispala božanstveno. Prednost je digitalnih fotoaparata što se fotografija odmah može pregledati i, ako nije dobra, popraviti. Po danu smo obišli i neke džamije u kojima, kako je Vera zamijetila, nema nikakvih slika ni kipova. Objasnio sam joj kako se, prema Kuranu, čovjek ne smije natjecati s Bogom u stvaranju.
Dok smo putovali sinajskim poluotokom, od Sueskog kanala prema istoku, prolazili smo pustinjom gdje bi se ipak našlo pokoje siromašno selo koje bi odmah postajalo izazov mom fotografskom egu. Sad sam malo žalio za snažnijim teleobjektivom, ali tješio sam se da bi on možda još više uznemirio nepovjerljive mještane koji se inače ne vole fotografirati. Mnogi ljudi u zabačenim krajevima Bliskog i Dalekog istoka vjeruju da im fotografija krade dušu, u čemu su vjerojatno u pravu jer svaki fotograf objektivom svoje kamere hoće uhvatiti što vjerniju sliku života. Kad je riječ o portretu, bitan je izraz lica, a posebno očiju jer one odaju unutrašnji osjećaj dotične osobe.
Brisao sam one neuspjele i sumnjive te ostavljao samo najbolje. Uskoro sam imao zavidnu kolekciju fotografija na koje sam bio vrlo ponosan. Nekako sam odgađao zamijeniti gotovo punu s novom praznom memorijskom karticom jer na staroj je bilo još mjesta za nekoliko snimaka, pogotovo stoga što sam stalno pronalazio i brisao neku duplu ili malo slabiju fotografiju. Pri ovakvom načinu snimanja postoji opasnost da se, pri pretjerano strogoj selekciji, ne izbriše i neka fotografija za kojom bi se kasnije moglo žaliti. Nakon cijelog dana drndanja pustinjom stigli smo, konačno, pod Sinajsku goru na koju se po običaju penje po mraku. Za noćni pohod dva su razloga. Prvi je što se mnogo ugodnije penje po noći nego po danu kad sunce prži smeđe granitne padine ove gole planine. Drugi razlog za noćni uspon je doček spektakularnog izlazaka sunca na vrhu.
U tami se nije dalo mnogo snimati pa zato nisam mijenjao karticu sve do vrha jer bilo je na njoj mjesta za još nekoliko snimaka. Na vrhu fantastičan prizor, izlazak kakav samo sretnici u izuzetnim prilikama mogu doživjeti. Gotovo ga je nemoguće riječima opisati, ali zato njegovu ljepotu donekle može dočarati dobra fotografija. Činilo se kao da se s dolaskom nježnih sunčevih zraka prosuo dašak svetosti koja je milovala bezbrojne vrhunce sinajskog gorskog masiva. Divio sam se skali tonova crvene i sive boje koja je ocrtavala desetke redova nazubljenih grebena što su se prostirali od obale Crvenog mora do vrha Sinajske gore pod nama. Sive je boje u crvenoj polako nestajalo. Sunce, golemi crveni krug, dizalo se iznad sve crvenijih vrhova. Moje drugo jutro na vrhu Sinajske gore bilo je prožeto nekim dotad nepoznatim unutarnjim ushićenjem. Bio sam sudionik rađanja novog dana, a činilo mi se da odatle sve počinje i da sam ja dio tog prizora koji kao da traje otkako je svijeta. Jedna grupa hodočasnika ushićeno je zapjevala neku sakralnu pjesmu na meni nepoznatom jeziku. Eho njihova glasa vraćao se iz dubokih sjena okolnih kanjona i litica čineći taj prizor još uzvišenijim. Sunce se polako dizalo iznad bezbrojnih vrhova igrajući se dugim tamnim sjenama što su padale po granitnim bokovima Mojsijeve planine ili, kako je lokalni beduini zovu, Gebel Musa. Bio sam toliko ushićen da sam gotovo zaboravio na fotoaparat. Ipak sam snimio nekoliko fotografija na vrhu. Ubrzo je počeo puhati hladan vjetar pa smo požurili sa silaskom niz planinu.
Pažljivo sam iz utora fotoaparata izvukao staru, sad već punu karticu i stavio je u mali džep torbice. Taj džep nije imao poklopca, ali me to nije brinulo jer sam bio uvjeren kako ću cijelim putem paziti da kartica, ne daj bože, ne ispadne. Fotografije su mi bile tako dragocjene da sam karticu odlučio i te kako paziti. Dok sam silazio s vrha, često sam opipavao džepić torbice i pod prstima osjećao karticu koja je čuvala moje malo virtualno bogatstvo.
Fotoaparat sam objesio oko vrata, a na njemu je visjela njegova torbica koja se počela lamatati na sve jačem vjetru. Odmah sam pomislio da bi zbog toga moja dragocjena kartica mogla ispasti. Popipao sam sada već poznati džepić i uvjerio se da je još na mjestu. Na silasku sam htio nadoknaditi to što zbog mraka nisam snimao ono što sam vidio penjući se uzbrdo zbog čega sam opet opipao džepić s karticom. U jednom trenutku, kad sam posegnuo za poznatim džepićem u kojem sam držao minijaturnu digitalnu karticu, osjetih užas. Praznina, džepić kao za dva prsta učini mi se većim od bezdana. Kartice nije bilo. Uzalud sam pipao tko zna koliko puta. Izgubio sam sve pomno snimljene fotografije za koje sam mislio da su nešto najbolje što sam dosad snimio.
Veri ne bih rekao, ali meni je pred njom nemoguće išta sakriti.
– Što si izgubio? – upitala je.
– Karticu!
Već sam mislio kako će mi zatim reći: "Jesam li ti ja lipo rekla..." Ali samo je slegnula ramenima i dodala.
– Božja volja.
Vjerojatno je mislila na božju kaznu.
Odmah me obuze osjećaj ljutnje na samog sebe. Ta je ljutnja bila pomiješana sa žalošću za izgubljenim i sumnjom nisam li ja to možda i zaslužio. Više sam puta u Starom zavjetu pročitao kako se u stvaranju lika i obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, u vodama ili pod zemljom čovjek ne smije natjecati s Bogom. A ja sam, da vam iskreno kažem, čak pomislio kako sam na svojim fotografijama uhvatio božanske prizore kojima ću se kasnije moći hvalisati na nekoj izložbi ili u monografiji. Zato me možda i stigla božja kazna, upravo na Svetoj gori.
Boga mi i Allaha, ovakvog bi se zapleta posramila i stara dobra Agata. Dragi Stipe, uz malo truda dade se na Internetu pronaći definicija razlike između eseja i kratke priče. Probaj pročitati, neće ti biti na odmet.