U sasvim običnom svijetu radiš svoj posao, ideš na zabave, plaćaš račune i živiš – kao rob! Tim je riječima ukratko opisana radnja megapopularne distopijske trilogije “Matrix” koja je opčinila svijet na prijelazu tisućljeća. Prvi je dio objavljen 1999., još su dva nastavka, “The Matrix Reloaded” i “The Matrix Revolutions”, snimljena četiri godine kasnije, a smatra se da su ti filmovi postigli dotadašnji vrhunac u produkciji i popularnosti distopijskih filmova koji prikazuju nepostojeći svijet i društvo puno gore od sadašnjeg.
Filmovi iza kojih stoji duo Wachowski američko-poljskog podrijetla nastavili su, kao i neki od njihovih najpoznatijih prethodnika, jezivu priču o distopijskom svijetu koji se našao u katastrofalnom položaju zbog pretjerane ekspanzije tehnologije pokazujući tako koji su bili najveći strahovi i preokupacije tadašnjeg društva.
Na početku 21. stoljeća cijelo se čovječanstvo udružilo u slavlju. Divili smo se vlastitoj veličanstvenosti jer smo stvorili umjetnu inteligenciju, singularnu svijest koja je rodila cijelu rasu strojeva. Ne znamo tko je prvi udario, mi ili oni, no znamo da smo mi spržili nebo jer su strojevi u to doba ovisili su o Sunčevoj energiji i vjerovalo se da oni neće moći preživjeti bez tako obilnog izvora energije kao što je Sunce – objašnjava u prvom dijelu trilogije jedan od glavnih likova, Morpheus, te dodaje kako je tijekom ljudske povijesti preživljavanje ovisilo o strojevima, no i kako sudbina očito ipak ima osjećaj za ironiju.
Zatim nastavlja strašnu priču o tome kako su strojevi ipak preživjeli koristeći ljudsku rasu kao resurs. Ljudi su doslovno postali baterije. – Ljudsko tijelo stvara više bioelektriciteta nego baterija od 120 volti i toplinsku energiju od 25 milijuna džula. U kombinaciji s oblikom fuzije strojevi su otkrili svu ikad potrebnu energiju.
Zato postoje polja, bezgranična polja, gdje se ljudi više ne rađaju nego nas uzgajaju – govori Morpheus i objašnjava kako strojevi koriste “Matrix” da bi kontrolirali ljude. U filmu je objašnjeno da je zapravo riječ o računalno stvorenom svijetu snova, o svijetu koji je “povučen” preko ljudskih očiju da ne bi bili svjesni strašne istine.
U današnje vrijeme Matrix se zapravo vrlo jednostavno može objasniti kao virtualna stvarnost (VR), no treba uzeti u obzir da je 1999. bila godina kada ni internet još nije bio raširen kao danas, a sama ideja VR-a bila je potpuno revolucionarna. Stoga ne čudi da su svi poludjeli za tom pričom, a scene u kojima glavni lik Neo usporenim borilačkim pokretima izbjegava metke postale su legendarne te nije bilo neobično vidjeti ljude na ulici kako ih oponašaju. Matrix je postao toliko popularan da je čak stvoren novi religiozni pokret “matrixizam” inspiriran njime.
Ljudi su bili zaluđeni i Neom, kojeg glumi zvijezda Keanu Reeves. On je na početku prvog dijela tek “jedna od baterija” te živi u Matrixu nesvjestan surove stvarnosti, no iz programa ga izvlači skupina pobunjenika predvođena Morpheusom. U realnosti, naime, i dalje postoji jedan cijeli ljudski grad u kojemu žive oni koji su se uspjeli osloboditi od svijeta snova, no on je skriven od strojeva ispod Zemljine površine.
Čekaju vrijeme da se ljudi oslobode, a Morpheus smatra kako je upravo Neo odabran da sruši Matrix. Ta distopijska priča u podžanru pripada cyberpunku koji podrazumijeva postojanje globalne računalno-komunikacijske mreže, tehnološkog ili biološkog usavršenja čovjeka, virtualne stvarnosti i holografskih simulacija te razvoj naprednih računala i umjetne inteligencije.
Kritičari smatraju Matrix vrhuncem tog hipertehnologiziranog cyberpunka, a već je u idućih nekoliko godina podžanr postao manje popularan te se počelo težiti tome da distopijski svjetovi budu što realniji, a društva koja žive u njima što sličnija postojećem. Novije generacije filmova odmiču se od znanstvene fantastike i ne bave se više toliko radikalnim tehnološkim napretkom.
Ako već smještaju radnju u budućnost, onda je riječ o što skorijem vremenu. Smatraju da na taj način daju bolju kritiku suvremenom društvu, što je, uostalom, i cilj distopije. Tako, primjerice, film “Djeca čovječanstva” iz 2006. godine koji je nastao prema istoimenom romanu Phyllis Dorothy James govori o zbivanjima u Velikoj Britaniji 2027. Čovječanstvu prijeti izumiranje jer se neplodnost neobjašnjivo proširila čitavim svijetom.
Zadnje dijete rodilo se prije čak 18 godina, a svijet se zbog brzog starenja nalazi u kaotičnom stanju. Sustav na nogama drži autoritarni režim, a zemlja je ugrožena pritiskom migranata iz propadajućih društava. Radnja prati djevojku koja u tom svijetu čudom ostaje trudna i jedini je tračak nade za spas čovječanstva.
Problem tehnološkog napretka koji je očito prestao zabrinjavati suvremeno društvo nakon “Matrixa” zamijenjen je pitanjima o zagađenju okoliša, plodnosti, gladi i ratovima, no krajem 90-ih to još nisu bile aktualne teme, barem kada je riječ o distopijskoj fikciji.
Tada je “Matrix” bio apsolutni hit i već je prvi film ostvario velik uspjeh, a kada je izišao drugi nastavak, sa zarađenih 24,5 milijuna dolara prvog dana prikazivanja u SAD-u srušio je sve dotadašnje rekorde. Treći se dio prikazivao u više od 60 zemalja, a ni tu nije bio kraj “Matrixu”.
Priča se, naime, nastavila razvijati kroz animirane filmove, stripove i videoigre. U razdoblju od 2003. do 2015. izdane su igre “Enter the Matrix”, “The Matrix Online” i “Path of Neo” koje su se nadovezale na radnju filma te je čak i proširile.
S obzirom na to da su 90-ih i na početku 21. stoljeća videoigre doživjele pravi bum, ne čudi da su mnoge posegnule za distopijskom tematikom. Među najpoznatijima je “Deus ex”, čiji se originalni nastavak zbiva u distopijskoj 2052. godini, 2007. je izdana igrica i imena “Distopija”, a tu je i popularna franšiza “Cyberpunk”.
Nešto je novijeg datuma videoigra “Zadnji od nas” koja prati zbivanja u SAD-u 2013. godine, nakon što se većina ljudi zarazi infekcijom koja ih pretvara u agresivne ubojice.
Osim u videoigricama, distopija je dobila svoje mjesto i u ostalim aspektima pop-kulture pa je 90-ih postala veoma popularna u televizijskim formatima, poput showova, filmova i serija. Svijet je na prijelazu tisućljeća osvojila novozelandska serija “Pleme” koja se emitirala od 1999. do 2003. Pratila je život djece nakon što je u bliskoj distopijskoj budućnosti virus zarazio čovječanstvo te su svi odrasli ljudi umrli. Preživjeli su samo mladi do 18 godina koji su se, da bi opstali, udružili u razna plemena.
Od 2011. se, pak, prikazuje “Crno zrcalo”, serija koju je u međuvremenu kupio Netflix, a tematizira ljudsku ovisnost o tehnologiji. Već sam naziv aludira na ugašen zaslon računala, mobitela ili televizora, a epizode koje tematski nisu povezane radnjom spaja nit vodilja što sve jednog dana može poći po zlu ako ljudi pretjeraju s korištenjem tehnologije.
Kao izvrstan medij za stvaranje distopijskog svijeta u prošlom se stoljeću pokazao strip. Još od mange “Akira” japanskog autora Katsuhira Otoma, koja je izlazila 80-ih, distopijski stripovi pokazali su se kao pravi pogodak, pa se čak i neke Marvelove uspješnice smatraju izvrsnim prikazom distopijskog svijeta u kombinaciji s pričom o superjunacima. Tako “X-Men” govori o svijetu punom nejednakosti i sukoba u vrijeme kada ljudi traže način za suživot s mutantima.
A o životu na svijetu u vremenu zombi-apokalipse govori strip Roberta Kirkmana “Živi mrtvaci” koji se izdaje od 2003. godine, a od 2010. se prikazuje istoimena serija koja je u vrijeme svoje najveće gledanosti srušila sve rekorde kabelske produkcije u povijesti. Premijerne epizode i finala sezona gledalo je čak 17 milijuna ljudi, a odgovor na pitanja zašto je toliko popularna te zašto je riječ o uistinu odličnom prikazu distopijskog društva unatoč tome što je riječ o horor-seriji sa zombijima leži u tome što su “Živi mrtvaci” serija o zombijima koja to zapravo nije.
Unatoč krvavim scenama, zombiji su u “Živim mrtvacima” tek sporedan element koji dočarava raspad sustava i društva kakve poznajemo i bilo bi sasvim svejedno da su umjesto njih to neki vampiri, čudovišta, virusi... Serija prije svega prikazuje kako pojedinac i društvo reagiraju u svijetu koji se suočio s apokaliptičnim scenarijem. Stoga je zapravo klasificirana kao dramska te svjedoči o ljudskoj patnji, očajničkim pokušajima preživljavanja, ratobornoj strani ljudi koji se međusobno sukobljavaju čak i kada im prijeti veće zlo, pohlepi, ali i ljubavi i požrtvovnosti.
Zapanjujući je prikaz u što se običan čovjek pretvara u distopijskom društvu, odnosno kako osoba koja je do jučer bila prodavač automobila iz susjedstva postaje diktator, kako profesor tjelesnog postaje okrutni ubojica, a žena koja je trpjela zlostavljanje ratnica.
Dok u većini distopijskih priča radnja počinje u trenutku kad je društvo već dugo u kolapsu i prati ljude kojima je to “normalno”, u “Živim mrtvacima” kreće praktički u trenutku kada se zombi apokalipsa dogodila. Sve počinje kada se glavni lik, Rick Grimes, budi u bolnici nakon višemjesečne kome.
No u tom trenutku shvaća da običan svijet kakav poznaje više ne postoji. Zombiji u tom trenutku djeluju čak uvjerljivo jer se u ni u seriji ni u stripu nikad ne objašnjava kako je do apokalipse došlo. Ljudi su se samo odjednom počeli pretvarati u njih i samo je manjina preživjela. No i oni se “pretvaraju” ako ih zombiji ugrizu ili ako umru. A dok se ne zna kako i zašto je do apokalipse došlo, ona zapravo ne djeluje toliko nemoguće. Iako je gledatelj svjestan da su jako malo šanse da se tako nešto uistinu dogodi, dok gleda kako se običnim ljudima u sasvim običnom svijetu upravo to zbiva, nemoguće je ne zapitati se – što ako?
>> Pogledajte i video: Ovo su mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
Tako mi je svako jutro...