Talijanski redatelj Pippo Delbono, gost Desetog festivala svjetskog kazališta umjetnik, raznolikih je interesa. Režira predstave, svake dvije godine po jednu u svojoj trupi, piše knjige, režira filmove i to najčešće mobitelom, glumi u filmovima, ali i u svojim predstavama. U Zagreb je došao s predstavom „Poslije bitke\", koja je premijeru imala prošle godine, a u međuvremenu je proglašena najboljom talijanskom kazališnom produkcijom, te su pred njom brojna svjetska, ali i talijanska gostovanja. U toj predstavi živopisni i energični Pippo, rođen 1959. godine i glumi, i recitira, i pleše i pjeva... Je li ta predstava zapravo one man show?
– Još je Artaud rekao: Ja se osjećam dobro sa svojim iskustvom. Ja ne mogu i ne želim napraviti predstavu koja nije kontaminirana mojim životom. Kada pričamo o politici, o tome pričamo, na žalost, izvana. Kada pričamo o sebi, pričamo iznutra, a svaki čovjek ima svoju prošlost. Kada pričam o nečemu izvana, postajem ideolog, postajem intelektualac, a to nije umjetnost. „Poslije bitke\" je predstava koja ima puno aspekata i koja je puno veća od mene. Predstava ima svoje tišine, vrijeme bez glazbe, vrijeme za smrt, vrlo teške trenutke koji me podsjećaju i na sprovod moje majke koja je još u travnju bila izvrsno, a onda je u svibnju umrla. I o tome je riječ u mojoj predstavi koja i jest i nije autobiografija. Jer progovara i o misteriju politike, ali i o misteriju teatra.
– Jeste li mijenjali predstavu nakon što je majka umrla?
– Nisam, samo sam rečenice u kojima je spominjem kao živu prebacio u prošlo vrijeme. Moja majka je i na filmu na kraju predstave, filmu koji sam snimio mobitelom kada smo jeli pastu.
Što je za vas Bobo, vaš stalni suradnik u predstavama koji je desetljeća proveo u psihijatrijskoj ustanovi?
– Bobo je nešto specijalno. Kada sam rekao da me Bobo spasio, rekao sam istinu. Za mene je Bobo simbol realne glume. Bobo je u svakom trenutku tu. Bobo nije iz prošlosti niti iz budućnosti, nego iz sadašnjosti. Na momente je Bobo vrlo lucidan. On mijenja rituale kazališta. U Zagrebu sam čak mijenjao neke njegove pokrete. On je i profesionalac i to vrlo snažan. Mi otvoreno pričamo o smrti, o ljubavi. On je bio fantastičan i u \"Cavalleriji rusticani\".
– I tamo je bio na sceni?
– Apsolutno, bio je protagonist Mascagnija. U toj Mascagnijevoj operi idu mi na živce oni najpoznatiji dijelovi. A Bobo je bio Bobo na pozornici napuljskog San Carla i na mahove je zasjenio sve druge sudionike operne predstave. Svi su gledali samo njega.
– A Boboa ste i pronašli nedaleko od Napulja...
– On je prošao teški put od psihijatrijske bolnice do San Carla. To je i politička stvar, vrlo snažna.
– I što su kritičari rekli o vašoj \"Cavalleriji rusticani\"?
– Pisali su svi veliki listovi iz Europe. Le Monde, npr. I isticali su da to nije Mascagnijeva \"Cavallerija rusticana\", nego Delbonova. Tako su često počinjale kritike. Pa su rekli da je Mascagni verizam, a da moja predstava nije bila veristička nego egzistencijalistička, a da \"Cavallerija\" ipak nije Pirandello. U verizmu vole otvorene trgove, kod Delbona toga nema. Ja volim zatvorenost, nekakvu klaustrofobičnost ljubavi i patnje. Neki su rekli da su gledajući tu predstavu potpuno zaboravili na Mascagnija i razmišljali samo o Delbonu. Ariju Lole zamislio sam kao da ju je napisao Brecht, ali nisam maknuo niti jednu Mascagnijevu notu.
– Imate li nove ponude za opernu režiju?
– Da, i to iz Poljske za Verdijeva „Falstaffa\".
– Jeste li operni fan?
– Na neki način se može tako reći. I u „Poslije bitke\" stavio sam dijelove „Nabucca\", „Macbetha\", pa Lacrimosu iz Verdijeva Requiema.
U Italiji operu vole i političari i mladi ljudi.
