Nitko bolje od komediografa ne zna uprijeti prstom u ljudske mane, pokazati da se ljudi ne mijenjaju u svojoj biti dok se svijet oko njih mijenja, baš kao danas, vrtoglavom brzinom. A oni najbolji među komediografima u toj demonstraciji svoje moći pričaju nam priču o tome da smo svi mi krvavi ispod kože. I zato im se smijemo bez zadrške jer lakše je smijati se tim promašenim ljudima na sceni nego se zapitati kakvi bismo mi bili da smo u njihovoj koži. Upravo takav komediograf je Branislav Nušić, takva je njegova Ministarka, a takvi su i svi karakteri "Ožalošćene porodice", koji ispod građanske uglađenosti skrivaju pohlepu neslućenih razmjera. No, neka prvi baci kamen onaj tko ne bi posegnuo za onim na što nema baš nikakvo pravo.
Nušićevu "Ožalošćenu porodicu" u Satiričkom kazalištu Kerempuh režirao je Ivan Plazibat, uz dramaturginju Nikolinu Rafaj. U Nušićev jezik, naravno, nisu dirali, već im je oko njega pomogao suradnik za scenski govor dr. Dejan Sredojević, koji je to učinio u duhu autorske zamisli predstave. Nema ovdje onoga karikaturalnog srpskog kojem se smijemo posljednjih tridesetak godina, već je to govor visoke srednje klase, koji poštuje finese stupnja obrazovanja (ili umišljenosti) određenih likova, da bi na kraju pokazao i proplamsaje turbofolk inačice, u trenucima kada padnu sve maske i kada su javno vidljive životinje ispod kože tih likova.
A Plazibat i kada radi Shakespearea i kada radi Nušića, zapravo priča o nama sada i ovdje, a ovdje je to napravljeno vizualnim elementima predstave. Kostimografkinja Petra Pavičić na scenu je dovela ljude današnjice, a odlično je poentirala scenografkinja Paola Lugarić jer scena je bijela s golemim kristalnim lusterima, što na prvi pogled u svijest priziva današnje minimalistički prazne palače pokondirenih bogataša u kojima nema života, tek izlog postavljen kako bi se zadivili drugi, mahom nevažni ljudi. A u toj bjelini, iza paravana skriva se kutak mentaliteta i istine; onaj u kojem trešti glazba za kolo, u kojem se okreću odojci na ražnju, potežu kalašnjikovi i vitla zastavama, koje su ovdje tek slučajno srpske. Pohvaliti treba i ugođen ritam predstave, što odlično naglašava glazba Tamare Obrovac i scenski pokret Damira Klemenića, koji od naglašene suzdržanosti vodi u frenetičnost, a sve u ritmu kako padaju maske likova i otkriva se sva dubina njihove ljudske niskosti.
U središtu gotovo svake scene je Hrvoje Kečkeš kao Agaton Arsić, zao manipulator, naravno i bivši političar i vlastodržac, koji ne samo da je savršeno razvio sposobnost da druge proziva zbog vlastitih mana već pri tome i ne skriva previše goleme razmjere svoje gramzivosti i (danas tako popularne ideje) da drugi postoje samo kako bi se on okoristio njima. Kečkeš u tako postavljenom liku pliva kao riba u vodi i uspijeva izbjeći karikaturalnost, pa i šablonu u kojoj posljednjih godina gledamo na kazališnoj sceni negativce sa srpskih predznakom. A na samom rubu karikature uspješno balansiraju Marko Makovičić, ovdje gotovo neprepoznatljiv i likom i glasom, kao i Linda Begonja i Mia Anočić-Valentić.
Ostatak ekipe: Matija Šakoronja, Luka Petrušić, Filip Detelić, Branka Trlin i Anita Matić Delić čvrsto drže svoje likove te skupine gramzivaca. Vili Matula je odvjetnik, malena epizoda, ali se čini nedovoljno prisutnim u liku, dok mlada Josipa Anković ne uspijeva iskoračiti iz drugog plana skromne djevojke u zlatnu nasljednicu.
