U Puli je predstavljen prvi dugometražni 3D film domaće produkcije “Slučajni prolaznik” Joze Patljaka s Elizabetom Kukić i Igorom Hamerom u glavnim ulogama. Prvi 3D filmovi stranih produkcija više su služili za razmetanje tehnološkim dostignućima nego što su bili kvalitetno filmsko djelo, a slična se situacija dogodila i u nas, s tom razlikom što se u Patljakovu filmu mogućnosti trodimenzionalne dubine ne koriste do maksimuma – one su čak prilično nenametljive.
U prvi plan zato dolaze kulise (zagrebačka Medika snimljena iz svih mogućih kutova), šminka, kostimografija i ostali dijelovi vizualnog paketa kojim je Patljak pretvorio Zagreb u distopijsku meku poroka. U takvu okruženju glavni je lik ostarjela alkoholičarka (Kukić) koju je najbolje opisati kao mješavinu ludosti Lene Lovich i protupankerskog imidža Nine Hagen, u čiji se stan useljava povučeni skupljač boca (Hamer). Za razliku od nje, koja je svoj životni stil svjesno odabrala, njega je na socijalni rub gurnuo splet zlostavljačkih okolnosti u kojima je uvijek izvlačio deblji kraj. U filmu koji pretendira da bude psihološka drama, pratimo njihova sitna životna previranja, koja vode prema tragičnom kraju.
Redatelj Patljak, nažalost, uopće nije dorastao zadatku kojeg se primio – film je ispao plitak, nedorečen, loše odglumljen i još lošije režiran uradak pun patetike i banalnosti, zamotan u hiperstilizirani paket koji izgleda onako kako vrtićka djeca ili gospođe iz molitvenih zajednica vjerojatno zamišljaju život pankera. Utješna je stvar da, za razliku od Krste Papića, Patljak za loš film barem nije potrošio previše državnog novca.
