Marko Lucijan Hraščanec (29) izabrao je umjetničko ime The Gentleman. Takva mu je i glazba, profinjena, daleko od površnosti, višeslojna... Nimalo prvoloptaška. Akademski školovani glazbenik nakon prvijenca "The Gentleman" iz 2018. ove je godine objavio album "Hide & Seek", koji je Večernjakov glazbeni kritičar Hrvoje Horvat proglasio domaćim albumom godine.
Nakon što su odslušali vaš drugi album, neki su glazbeni kritičari rekli da vas je i dalje teško svrstati u određenu žanrovsku kategoriju.
Točno tako kako su me oni vidjeli, vidim i ja sam sebe. Ne želim se svrstavati u žanrovske kategorije. Sviđa mi se glazbi pristupati potpuno otvoreno. Stvarati je onakvu kakva mi se najviše sviđa za određenu situaciju i određenu atmosferu. Taj me pristup veseli i opušta u stvaranju.
Zašto ste odlučili pjevati na engleskom?
Cijeli život slušao sam glazbu na engleskom jeziku. Iz tog mi je razloga bliska i osjećam je svojom. Sviđa mi se sloboda misli koju imam kada razmišljam u slikama koje želim pretočiti u engleski tekst. Naravno, ponekad razmišljam i na svojem jeziku pa ga vrtim i slažem da bih misao što bolje i ljepše rekao na engleskom jeziku. Hrvatski me intrigira i svakako je nešto što želim probati, trenutačno ispred mene stoji kao pravi izazov kojem ću teško odoljeti.
Otkud umjetničko ime The Gentleman? Tko je džentlmen u današnjem svijetu, je li to vrsta u izumiranju?
Kao i većina naziva i imena, The Gentleman je došao spontano, na kavi s prijateljima. Rekli su: "Ti si tako nekako, k'o džentlmen". Nakon izjave stali smo i ja sam rekao: "Pa čovječe, to je to!" Nekako se sve slagalo. Svakako da se način ophođenja generalno promijenio. Manje pazimo, brzopleti smo, često se ne odnosimo s poštovanjem. Žao mi je zbog te društvene promjene, ne vidim kako na to utjecati i mislim da se generalno ne može, no ono što mogu jest raditi na sebi.
Glazbu ste zavoljeli u djetinjstvu, uz djedov klavir. Odrasli ste u glazbenoj obitelji.
Sve zajedno počelo je dosta rano. Imam osjećaj da glazba za mene nikada nije bila neozbiljna. Meni je to oduvijek nešto najvažnije, u čemu uvijek treba biti najbolji što se može, glazba je za mene nešto najposebnije. Pjesme sam počeo pisati i uglazbljivati u osnovnoj školi. Tada sam već imao prvi autorski punk-rock bend. Već s 12-13 godina stajao sam na pozornicama i izvodio svoju autorsku muziku. Tako je bilo od tada, s pauzom tijekom akademije čisto zbog manjka vremena i količine posvećenosti klasičnoj glazbi.
Svirali ste u bendovima poput U pol 9 kod Sabe i Moskau...
Bilo je tu, uz spomenute bendove, njih još nekoliko. Trenutačno sam član Mimika orkestra, projekta Maka Murtića. Biti u bendu izrazito je zabavno. U bendu smo ponajprije zbog prijateljstva, zajedničke kreacije i tog nenadmašnog osjećaja, sviranja zajedno na stageu. Kantautorstvo je nekako samački posao. Svaku stavku u stvaralačkom procesu u jednoj i drugoj situaciji možemo gledati iz dva kuta... ovisi o tome kakva ste osoba, što vam više odgovara. Jedan od divnih momenata funkcioniranja u bendu jest trenutak povjerenja. Kada izlaziš na pozornicu i vjeruješ njima i sebi te potpuno opušteno zaranjaš u taj svijet.
O čemu govore pjesme na drugom albumu?
Pjesme govore o usamljenosti, izgubljenoj ljubavi, upoznavanju samoga sebe, borbi tjelesnoga s duhovnim. Meni su tekstovi vrlo važni i iz njih proizlazi glazba. Svaka od pjesama vrlo je intimna priča bez ostatka.
Rodom ste iz Koprivnice, no niste dugo živjeli u Podravini...
Trenutačno živim i radim u Zagrebu, zaposlen sam u Glazbenom učilištu Elly Bašić, gdje predajem saksofon, i voditelj sam puhačkog orkestra. Kao školarac živio sam u Koprivnici, koja je u ono vrijeme bila nevjerojatno živa i raznovrsna po pitanju muzičke scene. Bio je jedan period u kojem se činilo da se sve ugasilo, no, nasreću, to je bilo samo privremeno.
Kad biste morali izabrati jednu svoju pjesmu koja bi vas najbolje predstavila, koju biste izabrali?
Moguće da je ovo najteže pitanje na koje sam morao odgovoriti. Danas ću odgovoriti jedno, a već sutra bit ću uvjeren da bi to mogla biti neka druga pjesma. Trenutačno bih izdvojio pjesmu "The Way You Love The Most".
Odakle naslov albuma "Hide & Seek"?
Album je dobio naslov po istoimenoj pjesmi "Hide & Seek". Ona je bila jedna od prvih koje sam napisao za drugi album. Nakon što je nastala, vrlo brzo shvatio sam da igra koju sadržava u nazivu (igra skrivača) savršeno pristaje smjeru za koji sam se odlučio, a to su pjesme različitih atmosfera i karaktera, različitih lica koja iznose pjesme. Uz to, bilo mi je privlačno prigrliti naziv igre koji istovremeno stoji ispred, mogli bismo reći, pjesme težeg sadržaja. Lagano, dječje i zaigrano u opoziciji s preživljavanjem zapravo.
S kime ste surađivali na stvaranju ovog albuma?
Album je izašao pod izdavačkom kućom Intek Music, a snimao ga je i producirao Marin Hraščanec. Na albumu su gostovali moji prijatelji muzičari; Ivana Čuljak, Val Bakrač, Filip Pavić, Josip Šustić, Tajana Škorić, Stin Lebar, Aljaž Razdevšek, Helena Hraščanec, Laura Mjeda, Ivan Grobenski, Goran Vdović, Marko Ferlan i Lana Janjanin. Lana je zaslužna za predivne aranžmane za pjesme "Body or Soul", "The Way You Love The most" i "Loneliness".
Gdje vas se može čuti idućih mjeseci?
Priprema se promocija albuma koja će se održati u Tvornici kulture 15. siječnja. Koncert će biti bogat muzički doživljaj. Na istom mjestu moći ćete doživjeti jazz-band 50-ih, gipsy-band i soul-band, a koncert će otvoriti Lana Janjanin.
