Kad je Lakecia Benjamin sinoć izašla iz hotela Internacional i pričekala automobil koji će ju prevesti do dvorane Lisinski preko puta - u kojoj je otvarala 14. Zagreb Jazz Festival - u zlatnom odijelu „svijetlila“ je u mraku, kao i sat vremena kasnije kad se sa svojim kvartetom popela na pozornicu. Sjajna saksofonistica nove generacije u desetak godina snimila je četiri samostalna albuma, nakon što je ranije i u međuvremenu svirala s mnogim jazz i pop zvijezdama današnjice, pa i na inauguracijama Baracka Obame.
Taj suvremeni pristup osjetio se već dolaskom na pozornicu, kad je kroz mikrofon par puta viknula publici u dvorani da će biti „luda večer“ i skoro poput Busta Rhymesa dvije večeri ranije u Areni Zagreb „motivirala“ publiku. Ima nešto u njenom scenskom stavu i izgledu poput onog Milesa Davisa, možda i zbog velikih naočala, ali ponajviše u sigurnosti i uzbudljivosti koju nudi.
Osim što je svirala sa Steviejem Wonderom, Aliciom Keys, The Roots, Macy Gray i drugima, njen jazz, a pogotovo konverzacije s publikom, spojene su s nekadašnjim pristupom „vođa“ Jamesa Brownea ili Sly and the Family Stone, što glazbi daje još jaču dozu životnosti i društvene aktualnosti. Drugim riječima, Lakecia Benjamin nije samo nadahnuta glazbenica, nego poznaje povijest i zna da glazba ima i društvenu funkciju. Nakon početka sa „Trane“, drugu „Amerikkan Skin“ najavila je riječima koje na papiru mogu djelovati općenito, „želim mir, želim ljubav, ja sam party-girl“, ali kad ih čujete od nje značile su puno jači stav u trenucima ratova svuda oko nas i želje da se glazbom stigne dalje.
Primjerice, „My Favorite Things“ Johna Coltranea svirali su mnogi, ali ona ju je izvela u takvom „napadu“, da se nakon duela s bubnjarem dotični pokrio ručnikom preko (obrijane) glave i brisao znoj, jer su u desetak minuta isporučili energiju koju kod nekih na doživite niti na čitavim nastupima. Bilo je to intenzivno „prženje“ cijelim nastupom, ali sa uvjerljivom, majstorskom i fluidnom svirkom koja prodiše u okruženju koncertne dvorane.
Samo su „Jubilation“ i „Moods“ bile lirske stanke između napete svirke Benjamin koja je kroz deset tema u sat i pol postala najbolja prijateljica publici u dvorani. Vrlo jednostavno Lakecia je na pozornici opisala „toplinu“ koju traži: „stigli smo iz Švedske, imate bolju klimu od njih, i hranu, a i glasniji ste od njih, čak i bolje mirišite“, rekla je u jednom trenutku. Nije to bila nategnuta kurtoazija, nego joj očito nije isto gdje svira i kakve su reakcije publike, a Lakecia Benjamin bila je dovoljno poštena da honorira ovacije prisutnih.
Ili, „počeli smo turneju u siječnju u Sao Paulu, Rio de Janeiro, pa zatim Kentucky, Alabama… u Alabami ne znaju što je ljubav“, rekla je i najavila Coltraneovu „Alabamu“ koju je napisao 1968., pri čemu je njen saksofon zvučao kao zavijanje sirena policijskih automobila i kola hitne pomoći na demonstracijama po Americi te godine, što je i bila Coltraneova namjera. Završetak sa opuštenom „Pursuance“ na bisu bio je pozdrav publici nakon intenzivnih sat i pol provedenih na pozornici, poslije čega je bilo jasno da nastavka nema, jer malo bi ih izdržalo ovakve puhačke ekshibicije poput Lakecije Benjamin.
