Otkada je početkom godine u izdanju Frakture izašla “Blizina svega”, prvijenac Ante Zlatka Stolice, o njemu bruji cijela književna scena. Zaredale su se odlične kritike, a “Blizina svega” prosljeđuje se iz ruke u ruku s riječima: “Slušaj, moraš pročitati ovog Stolicu.” Znak je to da se tu radi o nečem sasvim originalnom i svježem, a to je knjiga koja se odbija uklopiti u nekakve ustaljene žanrovske odrednice, pa je se često krsti nazivima poput poetske zbirke zapisa, fragmenata, priča i crtica. Možda bi bilo najlakše reći da je njegova mala oda svakodnevici zapravo zbirka “stvari” koje je tijekom godina prikupljao. Jer to je uostalom i naziv njegova Tumblra, neobične internetske forme, križanca između bloga i društvene mreže na kojoj se u moru raznoraznih “stvari” ponekad izrone pravi biseri, poput uostalom i njegovih “Stvari”.
– Mislim da je Tumblr kao neka društvena mreža mrtav, tako da sada funkcionira samo kao neko mjesto gdje možete besplatno kreirati neki svoj sadržaj. Čini mi se i da je od početka bio zamišljen kao neka tiša mreža, za razliku od Facebooka ili Twittera koji su življi, neposredniji. Interakcija na toj mreži je minimalna – međutim, mnogo mi je značila podrška tih nekoliko virtualnih ljudi pod pseudonimima jer u prvim godinama to nitko nije čitao osim njih – kaže nam Stolica, koji već desetak godina tamo objavljuje svoje crtice, koje su mu bile i baza za knjigu i čine neku četvrtinu materijala koji je u nju dospio.
Sam naslov knjige je indikativan – na neki način možda i metaforički pomaže da se svi fragmenti i priče sklope u jednu cjelinu. A frazu “blizina svega” prepoznat će svi oni koji su nekad prolazili pakao potrage za stanom ili kućom. U oglasima se često pojavljuje kako bi se naglasilo da u relativnoj blizini navedenog stana vjerojatno postoji dućan ili čak i vrtić i škola, a uglavnom prateći isprazne izraze poput “komforan stan” (što obično predstavlja pohabani komfor namještaja iz bivše države) ili “prilika!” (u prijevodu, snizili smo cijenu jer se nitko ne želi useliti). Međutim, “blizina svega”, iako obično jednako lažna, ima u sebi taj poetični, višeznačni ton – barem tako misli Stolica. On u tome sigurno ima iskustva s obzirom na to da se iz rodnog Splita preselio u Zagreb, a onda sa suprugom Katarinom nakon pet godina malih zagrebačkih stanova završio u mjestu koje u oglasu vjerojatno ne bi okarakterizirali kao “blizu svega”. Sada živi u Gornjoj Bistri, malom naselju u Zagrebačkoj županiji.
– Ne znam koliko Bistra ima neki svoj život. Vjerojatno nešto i ima, ali nisam otkrio. Trenutačno se bavim time da pronađem nekog tko će nam napraviti automatski mehanizam za otvaranje vrata kokošinjca. Gledali smo na e-bayu, košta tisuću kuna, ali još je tisuću shipping – gunđa i dodaje da, ako ima nekog u blizini tko ovo pročita i zna to napraviti, neka mu se slobodno javi u inbox.
Život u Bistri tijekom koronakrize nije se puno promijenio, nastavlja on. Profesor je hrvatskog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i trenutačno ne putuje na posao, ali radi od doma, pa i nije prevelika razlika. Korona mu, međutim, smeta u umjetničkom radu jednostavno zato što se previše nameće kao tema – čini mu se da smo kao da smo školarci koji trebaju pisati zadaćnicu, a imamo samo jednu temu na izbor i sad se natječemo tko će bolje.
– Gledam prije nekoliko dana neku naslovnicu na kojoj Alemka Markotić kaže “sve će opet biti dobro” i pitam se na koje vrijeme točno misli kada kaže “opet”. Pojma nemam kamo nas ova situacija vodi, ali jedno mi se čini sigurnim – ljudima se ne vraća na staro, ne vraća nam se na “opet”. Situacija je očito bila toliko gadna da je čak eto i neka pandemija dočekana kao mogući spas! Kao da smo bili u nekom vlaku koji juri u provaliju, a onda smo slučajno ispali iz vlaka i sad smo dosta zbunjeni – je li ovo spas ili je već ovo provalija? – pita se Stolica koji, osim što zaista ispravlja školske zadaćnice, sprema i novi film.
Naime, iako ga do sada nismo znali kao pisca, mogli smo za njega čuti kao scenarista i redatelja. Radio je, među ostalim, na scenariju filma “Kratki izlet” Igora Bezinovića, koji je prije tri godine na Pulskom filmskom festivalu odnio i Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Iako je nastao kao svojevrsna adaptacija istoimene knjige Antuna Šoljana, Bezinovićev koncept bio je da se toj knjizi pristupi sasvim slobodno, a to je rad na filmu učinilo “divnim i inspirativnim”.
– Mislim da ni jedno djelo ne traži i ne treba strahopoštovanje. Svakom normalnom draži je običan prijateljski odnos. Mnogi se boje kulture baš zato što nas institucije plaše kulturom, kao da je kultura nešto nad nama. Zar nije ljepše da je kultura nešto u razini s nama? Sve što takvi ljudi izgovaraju zvuči kao neka replika iz horor filmova. “Baaaaašćanska ploča!” Kako uopće osjetiti što je to ako su nas svi time plašili kao nečim pred čim se treba prekrstiti. I onda, naravno, kada moramo reći što je Bašćanska ploča, ne osvijestimo ono što je najočitije, a nalazi se u naslovu – to je, zapravo, ploča. To je neka ploča. Eto to sam naučio na “Kratkom izletu” – govori Stolica, a na naše pitanje može li se odlučiti koji medij preferira, odgovara odlučno – književnost.
Pisati je počeo ipak mnogo prije nego što se odlučio baviti filmom, ali za njega su obje umjetnosti isprepletene: – Moj rad ne filmu ne izgleda tako da vičem nešto na megafon i koordiniram helikoptere, uglavnom opet sjedim i pišem.
Idući pothvat, otkrio nam je, bit će horor-dokumentarac “malo smješten u maštu, a malo u Dalmatinsku zagoru”, koji snima sa suprugom – a gledat ćemo ga, nadamo se, krajem godine.
A sada pitajte stanovnike Bistre što misle o tom došljaku punom obijesti!