Rhys Bowen u romanu „Dječak oiz Toskane“ (Mozai knjiga, urednik Zpran Maljković, prijevod nada Mirković, 119 kuna) zapravo priča dvije priče. Obje diraju ravno u srce jer govore o teškim traumama, iznevjerenim očekivanjima, izdajama, onome što i dobri ljudi čine u zlim vremenima. Ovo je zapravo roman o žrtvama, čak i svojevrsni putokaz kako da se žrtvom ne bude.
Prvi glavni junak romana je Britanac, saveznički pilot koji se uspjeva spasiti skokom padobrana iz gorućeg aviona. Iako ranjen uspjeva se sakrit nadomak malenom toskanskom selu, u razorenom samostanu, a tamo ga pronalazi mlada žena, Fancuskinja koja mu pomaže. Pilot će preživjeti, vratiti se kući, ali njegov život kao da je stao baš u tih nekoliko dana u Toskani. Njegovim stopama, na isto će putovanje, godima kasnije krenuti njegova kćer. Tek kada joj umre otac ona će doznati za tu ratnu epizodu, ali i za ljubav koja se dogodila u Toskani. Krenut će na put, uvjerena kako zapravo traži svog polubrata, a zapravo će naći nešto puno vrednije – pravu priču u svom ocu, onu koja će joj konačno pomoći da koliko toliko razumije čovjeka koji je cijeli njen život bio hladan, distanciran.
Kada se na njenom putu otkriju i mnoge druge tajne, a sve imaju ishodište u malenom selu u trenucima kada Njemci bježe, a saveznici nadiru, ona će pronaći neku svoju (mnogo sretniju ) budućnost, jer iz toskanske avanture zapravo će izroniti žena sa spoznajom da stvari u ratu nikada nisu crno-bijele, a da je ponekad izdaja djelo najboljih ljudi, koji to učine uvjereni kako je to jedini način da zlo koje je snašlo ljude oko njih bude manje.
Ukratko ovo je roman koji kroz priču o ratu, o Drugom svjetskom ratu, ne govori o pobjednicima i poraženima, već jasno pokazuje da su i jedi i drugi zapravo žrtve. I da te žrtve traju čak nekoliko generacija. Samo je istina u stanju prekinuti taj niz. A baš je do nje uvijek najteže doći.
