Jedna od najunosnijih ekranizacija svih vremena, trilogija u režiji Petera Jacksona po slavnom romanu J. R. R. Tolkiena "Gospodar prstenova", još iza sebe vuče brojne repove.
Peter Jackson još je 2004. tužio New Line Cinema jer su, računajući da on neće pažljivo prebrojiti stotinjak milijuna koje je po ugovoru kao producent, scenarist i redatelj tri megauspješna filma dobio, pa su mu "zaboravili" isplatiti još dvadesetak milijuna na koje je po ugovoru imao pravo. Tu tvrtku je morao tužiti i Saul Zaenz, diskografski i filmski mogul koji je od Tolkiena otkupio originalna prava na ekranizaciju i ustupio ih New Lineu, jer su i njega htjeli zakinuti.
A po ugovoru iz 1969. Tolkienovi nasljednici, objedinjeni u zakladu The Tolkien Trust, imaju prava na 7,5 posto bruto prihoda od zarade filma (uključujući i marketing – majice, lutke itd.). Od svega toga dobili su, vjerovali ili ne, 10.000 dolara predujma prije snimanja prvog filma i – više ništa.
Dotična situacija nije nimalo neuobičajena u Hollywoodu, gdje se malo koji film, ma koliko uspješan, nominalno nikad nije isplatio. Nešto kao u onom poznatom logičkom paradoksu o Ahilu i kornjači, koji glasi da Ahil nikad ne može prestići kornjaču, jer dok on dođe do tamo gdje je kornjača, ona će se pomaknuti malo dalje, pa dok on opet dođe i dalje, i tako je Ahil sve bliži kornjači, razmak je sve manji, ali je dostići ne može, kao ni filmovi svojom zaradom željenu točku nakon koje su "u plusu".
Ako u tražilicu na Wikipediji upišete "creative accounting", tj. kreativno knjigovodstvo, eufemizam za računovodstveno varanje, otvorit će vam se odrednica "Hollywood accounting", što dovoljno govori koliko su mutni poslovi u "industriji snova". Među piscima fantastike odavno kruži upozorenje da ako netko od njih dobije ponudu za filmska prava po svojem djelu, mora obvezno za sklapanje ugovora angažirati ne bilo kojeg odvjetnika, ma koliko stručnog, nego isključivo hollywoodskog, jer se samo oni razumiju u tu zamršenu problematiku.
Na primjer, obvezna stavka je da se svi postoci naplaćuju od bruto prihoda; postotak od neto prihoda se u hollywoodskom žargonu zove "majmunski postotak", jer ga nitko nikad nije dobio, jer se nijedan film nije isplatio do kraja. Ridley Scott je svojevremeno gorko izjavio da "sudeći po računovodstvenim izvještajima koje je dobio od Warner Brosa, nitko nikad nije kupio ni jednu VHS kasetu Blade Runnera", a poznatom producentu Alanu Laddu mlađem nakon tužbe su hollywoodski studiji panično izvansudskom nagodbom isplatili više od tri milijuna dolara, samo da ne dobije sudski nalog po kojem bi porezne vlasti mogle proći kroz njihove poslovne knjige. Winston Groom, autor romana "Forrest Gump", jedan je od najpoznatijih primjera ugovora s "majmunskim postocima" i od filma po svom romanu, nagrađenog sa šest Oscara, nije vidio ni centa.
Ponekad ni čvrst ugovor na udio od bruto prihoda ne pomaže, kao onaj Tolkienovih potomaka koji su bili prisiljeni u veljači 2008. podnijeti tužbu i sudski zatražiti svoj dio prihoda od filmova zasnovanih na književnom predlošku njihova djeda.
Zatražili su izravnu naplatu 150 milijuna dolara, po ugovoru iz 1969., ali je sudac taj zahtjev odbacio i umjesto toga ih uputio da tuže New Line Cinema (u međuvremenu reinkorporiran natrag u Warner Bros) za nepoštivanje ugovora.
Tolkienovi su, sad tražeći 220 milijuna dolara, tužbu podnijeli Višem sudu u Los Angelesu, čiji je sudac u utorak 2. lipnja odlučio da tužba ima osnova i da će se ta parnica naći pred porotom. Prvo ročište zakazano je za 19. listopada, i krajem ove godine obitelj Tolkien mogla bi konačno doći do novca koji im po pravu pripada. Oni nisu siromašni, jer su godinama ubirali prihode od prodaje Tolkienovih knjiga, pa su mogli angažirati skupe odvjetnike, ali užasavamo se i same pomisli na to kako prolaze oni autori s manje novca, koje je Hollywood isto tako bezobrazno zakinuo.
