Svestrani skladatelj i glazbenik Matej Meštrović, poznato je, nikada ne miruje. Nije ga usporila ni pandemija koronavirusa za vrijeme koje je skladao i snimio album "Piano Waves", eda bi prošle godine nogometnom klubu Dinamo skladao glazbeni identitet pa u veljači započeo snimanje skladbe "Pleter" s Londonskim simfonijskim orkestrom. A mi smo ga za razgovor uspjeli uloviti baš po povratku iz Dubaija, gdje je s Bornom Šercarom predstavljao Hrvatsku na svjetskoj izložbi.
Nedavno ste završili snimanje svoje kompozicije "Pleter", ni više ni manje nego s glasovitim Londonskim simfonijskim orkestrom. Kako je došlo do te suradnje i jeste li zadovoljni odrađenim?
Moja kompozicija "Pleter" napisana je upravo za tu prigodu, odnosno snimanje s Londonskim simfonijskim orkestrom. Inače, taj je projekt još prije dvije godine dobio prvu nagradu na Adrisovom natječaju za kulturu te sam zahvaljujući tome uspio otići u London, sve u organizaciji mog izdavača iz Amerike Parma Recordings koji s tim orkestrom surađuje već duži niz godina. A jako je teško opisati jedan takav osjećaj, kako je to dobiti priliku surađivati s Londonskim simfonijskim orkestrom. Opisati njihovu energiju, s jedne strane apsolutnu profesionalnost i s druge strane pristupačnost. U glazbenom smislu takvu profesionalnost još nikada do sada nisam u životu imao priliku sresti. To snimanje bilo je organizirano na vrhunskom nivou, bio je užitak vidjeti kako cijeli taj orkestar funkcionira, kako sviraju, s kojom energijom... Moram spomenuti da je orkestrom na snimanju ravnao moj dragi prijatelj i kolega Miran Vaupotić, s kojim već dugo vremena surađujem i koji je ravnao i izvedbom moje "Dunavske simfonije" u Carnegie Hallu prije nekoliko godina. Ovo je za mene bio golemi iskorak i s nestrpljenjem očekujem u nekoliko sljedećih tjedana snimku, odnosno prvu reviziju koju će mi poslati na preslušavanje.
A kada ćemo je mi moći čuti?
Teško mi je u ovom trenutku reći kada će je šira javnost moći poslušati jer trenutačno planiramo i objavu singla, ali i koncertnu praizvedbu "Pletera", ali prerano je da vam išta otkrijem.
Tek što ste završili snimanje u Londonu, uputili ste se ravno u Dubai na Svjetsku izložbu. Kako ste se tamo proveli?
Tako je, na Dubai EXPO izložbi Borna Šercar i ja predstavljali smo Hrvatsku stvarno jednim spektakularnim koncertom u prostoru Dubai Millennium Amfiteatra. To je nezamislivo golem prostor, možda i jedna od najvećih pozornica na kojima sam do sada u životu svirao, s takvim razglasom, tehnologijom koju dosad nisam imao priliku vidjeti. Iako, šok je kada kreneš iz Zagreba s minusa, a za nekoliko sati si u Dubaiju na plus 33 stupnja! Ali i sama svjetska izložba fascinantna je i nevjerojatna, EXPO se prostire na gotovo 500 hektara površine, tamo bi trebalo provesti minimalno jedan tjedan da se obiđe svaki paviljon. Nažalost, za to nismo imali vremena i mogućnosti jer smo u Dubaiju proveli samo dva dana. Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje u svakom slučaju neću tako lako zaboraviti i čime se, na kraju krajeva, mogu itekako ponositi, budući da smo Borna i ja zaista, sudeći po reakcijama publike, zaista spektakularno to odsvirali. Upravo sam se vratio kući, poprilično u jet lagu i umoran, ali i zaista pun dojmova jer u kratkih tjedan dana iza sebe imam dva takva enormno velika projekta.
Poznati ste po tome da se ne volite baš odmarati pa da ću vas pitati što nam nakon ovoga spremate?
U ovom trenutku možda ću si dopustiti odmor, ali samo malo, jer već krajem ožujka u dvorani Lisinski imam koncert koji je Hrvatski glazbeni zavod organizirao za obljetnicu potresa. Koncert koji će započeti u 6.24 ujutro otvaram novom kompozicijom pisanom upravo za tu prigodu, jednim zvukopisom obnove Hrvatskog glazbenog zavoda, gdje će publika imati priliku vidjeti kratak video i čuti zvukove snimljene u obnovi HGZ-a – čekiće, bušilice i svakakvu buku. Bit će to zanimljiva izvedba u kojoj ću kombinirati izvorne šumove s gradilišta i glazbu koju ću izvoditi uživo na klaviru.
S obzirom na to da vas posao vodi po cijelom svijetu i navikli ste nastupati pred prepunim dvoranama, je li vam teško pala ova pandemija koju, nadam se, lagano ostavljamo za sobom?
Ja sam zapravo cijeli život kao u karanteni s obzirom na to da od jutra do mraka u svom studiju sjedim, sviram i komponiram. Tako da mi odvojenost od ljudi nije bila veliki problem, jedini problem mi je bila nemogućnost sviranja uživo ispred publike. To nije bilo lagano, no istodobno sam se posvetio skladanju, dovršio sam svoj klavirski album "Piano Waves", za njega sam dobio nagradu portala Solopiani i nekako je već ta korona i taj najgori dio prošao. A upravo sam "Piano waves" prošle godine praizveo u dvorani Vatroslava Lisinskog kada je Večernji list napravio zaista genijalan potez, kakav mislim da se nikada do sada nije dogodio, i uz dnevne novine, u povodu mog koncerta, izdao note albuma "Piano Waves" i podijelio ih svim čitateljima diljem Hrvatske. I inače se trudim uvijek biti aktivan i pripremati stvari unaprijed tako da me ni korona ni zatvorenost nisu izbacili iz sedla, što bi se reklo, uspio sam proći kroz nju i na kraju sve to zaokružiti takvim albumom i projektom.
U jeku aktualnih događaja u Ukrajini, u Europi kao da se spušta kulturna željezna zavjesa. Neki umjetnici, posebice glazbenici, odaju počast Ukrajini i njenim građanima izvođenjem ukrajinskih skladbi, ali i jača bojkot ruskih umjetnika. Što vi mislite o tome, ima li to smisla i može li uroditi nekim plodom?
Jako mi je teško išta o tome reći. Uvijek pokušavam gledati neki širi kontekst, a ako tako gledamo, cijeli zapadni svijet nema neku veliku mogućnost bojkotiranja Rusije, osim svih ovih mogućih i nemogućih sankcija, s obzirom na to da Europa živi na ruskom plinu. Da se odmah razumijemo, da nitko ne bi pomislio da ne podržavam Ukrajinu, apsolutno je podržavam jer ovo što radi Putin izvan svake je pameti i nezamislivo je da se događa u 21. stoljeću. Međutim, prebacimo li se na ovo pitanje kulture, teško mi je reći ima li smisla ne svirati Čajkovskog negdje ili nema. Možda i ima smisla tako podržati Ukrajince, ali bojim se da to nije baš nešto s čime će se ovaj rat dobiti. Međutim, kao solidarizacija mi je prihvatljivo i mogu to razumjeti, dapače, i ja sam potaknut svime ovime razmišljao na koji bi način mogao pridonijeti toj situaciji, eventualno obraditi nekog ukrajinskog kompozitora ili njihovu glazbenu temu i pustiti je u virtualni svijet, kao moj maleni doprinos. Vjerujem da umjetnost uvijek na kraju može utjecati na društvo, to znamo i iz povijesti, ali u ovom konkretnom slučaju isto tako moram reći da sam rezerviran po pitanju kakav će utjecaj to imati.
