Umjetnica Nina Đurđević u Galeriji Kranjčar 18. ožujka otvorit će izložbu “Odlučna”, koja se bavi temom suicida. Na izložbi su i dva umjetničina autoportreta snimljena na mjestima samoubojstava njezina oca i brata te devet portreta osoba koje su si pokušale oduzeti život. Fotografije su popraćene snimkama razgovora s protagonistima, uz tristotinjak fotografija svakodnevice koje umjetnica naziva “odlučnim razglednicama”.
Što vas je potaknulo da se umjetnički obračunate s jednom kompleksnom i tabuiziranom temom kao što je samoubojstvo?
Potreba. Imala sam potrebu na neki se način obračunati s vlastitim iskustvom, zaokružiti priču, pokušati razumjeti stanje u kojem se nalaze osobe koje pokušaju samoubojstvo. Naime, u razmaku od 11 godina su mi se ubili prvo tata, potom i brat. Do sada sam uvidjela da mi fotografija na kreativan i tihi terapeutski način omogućava izražavanje, znači pomaže mi izraziti emocije koje bi mi vjerojatno bilo teže izraziti. Nikad neću zaboraviti komentar školskog prijatelja na jednoj od mojih prvih izložaba, 2002. godine, pola godine nakon što mi se tata ubio. Stajali smo na ulazu u galeriju i razgovarali. Onda me pogledao i rekao: Nina, dosta su ti crne fotke. Na čas sam zastala iznenađena takvim komentarom, no zaista, iako se radilo o crno-bijelim fotografijama, na njima su prevladavali crni tonovi. Fotografije su bile teške. Tada sam shvatila da mi fotografija omogućava izražavanje kroz nekakav katarzičan moment, bilo na svjesnom, bilo na nesvjesnom nivou. Taj sam moment koristila i u kasnijim radovima, a sama ta spoznaja mi je dodatno produbila pogled na moje ljubovanje sa fotografijom. Pokazala mi je svoju do tada skrivenu moć.
Kako je na vas emocionalno djelovalo iskustvo samoubojstva članova obitelji? Koliko je bilo teško s tako osobnom temom izaći u javnost?
Mislim da smrt generalno dosta utječe na nas. Pogotovo što je i ono jedna tabu tema, sastavni dio života, sveprisutna, no nevoljena. Kada nastupi neočekivano i naglo ostavlja drugačiji trag. Rez je nekako oštriji. Direktniji. Život se odjednom podijeli na vrijeme prije i vrijeme nakon tog iskustva.
Tatino i bratovo samoubojstvo nosili su drugačiji emocionalni pečat obzirom na različitu boju naših odnosa. Tatina smrt me iznenadila, došla je kada sam bila mlađa, nespremnija, ranjivija, kada je naša obiteljska konstelacija bila već na koljenima od godina obiteljskog nasilja kojima nas je brat izlagao. S tatom sam bila povezanija i nakon njegova samoubojstva sam bila jako zabrinuta za njegovu dušu jer sam negdje bila pročitala kako duše samoubojica lutaju nekim međuprostorom maltene kažnjene zbog zabranjenog čina, zbog drskosti da sami za sebe odluče kako će živjeti, odnosno umrijeti. Kasnije sam doznala da možda i nije tako strašna sudbina njegove duše, percepcija se mijenja kada u jednadžbu dodamo ljubav.
S druge strane moj se brat godinama ubijao svojim načinom života. Bio je agresivna, ljuta i sebična osoba, destruktivna, nesposobna se na zdraviji način nositi sa teretom u svojoj glavi, unatoč svim oblicima pomoći koje je imao na raspolaganju. Krivio je cijeli svijet zato što se nije znao prilagoditi, umiriti. Svi smo ga se bojali. Konačno, umro je kao beskućnik. Primjerice, dan danas nismo našli njegove dokumente, niti zapravo znam gdje je boravio. A ipak, i njegovo me samoubojstvo iznenadilo. Policajac me obavijestio dok sam bila na povratku u Zagreb sa službenog putovanja. Mislim da sam tada doživjela prvi anksiozni napad u svom životu. Nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći do zraka, cijelo mi se tijelo treslo. Jedan dio mene osjetio je olakšanje. I zbog njega, koji se nije uspio izboriti sam sa sobom, i zbog nas, jer smo konačno sigurni. Znam, grozno to zvuči. No cjelokupno naše iskustvo s mojim bratom bilo je užasno bolno i traumatično. Ohrabrujuće mi je vjerovati da je sada miran.
Izaći u javnost sa tolikom količinom intime razasutom pred vas je korak kojeg srećom nisam bila svjesna u svojoj punini, niti sam mogla pretpostaviti kako će izgledati. Znala sam da mi je važno progovoriti, ne samo zbog sebe, i znala sam da sam spremna na to. Tomu su naravno prethodile godine bavljenja sobom i svojim emocijama, godine prihvaćanja, iscjeljivanja, osnaživanja. Smatram da je važno otvoreno komunicirati o teškim i bolnim temama s kojima se svakodnevno suočavamo, pogotovo o stvarima koje dugo nosimo u sebi, zaključanim u nekim dubokim prostorima u koje se bojimo ući.
Je li i progovaranje o ovoj temi imalo na vas terapeutski učinak?
Apsolutno. Tu leži jedna od osnovnih motivacija mi, kao što sam spomenula u prvom pitanju ispričavši svoj prvi susret sa katarzičnim momentom izražavanja kroz umjetnost, u mom slučaju fotografiju, po novom i kroz pisanje. Imam tu privilegiju da sam pronašla, ili je ono pronašlo mene, način na koji se mogu pročistiti. No ono dolazi zadnje, progovaranje. Ono je završna faza. Ono se ne nalazi u inicijalnom momentu već u onom proživljenom, mnogo puta prožvakanom. Mora doći iz dobrog mjesta u meni, ne iz ljutnje.
Na primjer, dugo sam bila ljuta na svog brata. Zato što sam imala dojam da mi je mnogo toga uzeo. Pa sam i ja željela uzeti njemu. Smatrala sam da mi je dužan to dati. Naime, palo mi je na pamet kako bih ga mogla nagovoriti da mi dozvoli da ga tjedan dana pratim i fotografiram, dokumentiram. Da napravim priču o beskućniku nesretnom, eto, mom bratu. Pa zamisli kakva bi to serija fotografija bila! Kakva priča! Iako bi mi to bilo izuzetno teško. Nisam bila sigurna, čak i da pristane na to, bih li uopće imala snage za takav poduhvat. Dva tjedna nakon što sam si zamislila da ću mu to uzeti, jer zaslužujem, a on mi je dužan, on se ubio. I onda sam bila još ljuća jer mi ni to nije mogao dati. Danas mi je drago da je ta priča odlučila ostati neispričanom. Jer mi polazišna točka bila ljutnja. Jer je ta motivacija dolazila iz neosviještenog dijela, onog bolnog, nečistog, teškog. A to nije koncept kojim se želim voditi u životu.
Moment u kojem imam potrebu progovoriti o samoubojstvu kroz vlastito iskustvo je moment u kojem sam emocionalno čista. Moment koji je posljedica prihvaćanja. Moment u kojemu više nema ljutnje. Moment u kojem sam shvatila da imam što za dati i u kojem mi je motivacija sasvim drugačija.
S obzirom da je samoubojstvo sveprisutna pojava, ali se u našem društvu često “gura pod tepih”, gdje vidite izvor te stigmatizacije?
Izvor stigmatizacije, iz moje perspektive, leži u svim tim našim iskreiranim društvenim postavkama koje ne njeguju transparentnost, autentičnost, drugačijost, iskrenost. Izvor stigmatizacije, rekla bih, leži u tom našem lijepom društvu kojeg smo oboružali svim mogućim pravilima i normama kako bismo lakše vodili život nespojen sa sobom. Kako bismo imali više razloga za ljutnju i osudu, neprihvaćanje i strah. Znam, malo generaliziram. No čini mi se da je izvor većine naših problema isti. Obično osuđujemo ono što ne poznajemo, ono što ne razumijemo, s čim se ne možemo poistovjetiti ili nečega što nas čini nesigurnima. Nismo dovoljno svjesni sebe i okoline, ne volimo se, a kad ne voliš sebe teško je iskreno voljeti drugoga. Zapravo nas je strah bolje se upoznati, navikli smo na bijeg i teško mijenjamo stare obrasce. U isto vrijeme imamo sve moguće alate promijeniti naša uvjerenja, donositi zdravije odluke, učiniti ovu našu Planetu slobodnijom za život.
Na koji način mislite da bi se trebao kretati javni diskurs o samoubojstvu kako bi razgovor o tome prestao biti tabu?
Samoubojstvo je samo jedna od tema o kojoj se ne voli pričati. Kao što se ne voli pričati o raznim oblicima nasilja, pogotovo seksualnog nad ženama i djecom, kojima smo okruženi. Jednako kao što ne volimo pričati o osjećajima. Ne volimo niti različitosti baš. I jako smo sebični. Mislim da je generalno važno progovarati. O svemu, najviše o teškim temama jer se time otvara mogućnost promjene paradigme i prihvaćanja. Jedan od smjerova javnog diskursa bi se mogao kretati u smjeru otvaranja većeg momenta podrške, osvijestiti da se samoubojstvo ne događa negdje drugdje, nekome drugome. Primjerice, sve protagonistice i protagonisti izložbe dolaze iz moje šire okoline. Svi znamo nekoga tko je pokušao samoubojstvo ili ga izvršio. Da volju za životom ne gube samo osobe koji imaju nekakvu dijagnozu. Živimo u promjenjivom turbulentnom svijetu, nekada je vrlo lagano izgubiti smisao i optimizam.Trebali bismo veću pažnju pridodavati skrbi o danas popularnom terminu mentalnog zdravlja. Početi educirati mlade ljude, naučiti ih kako da izražavaju emocije, krenuti po školama. Vjerojatno ste čuli za hvalevrijedne i važne akcije primjerice Ženske sobe i projekta Jedna od nas koji su počeli educirati mlade o seksualnom nasilju. Trebali bismo podići razinu svjesnosti i komunikacije. Ojačati mehanizme podrške.
Generalno, mislim da bismo se trebali početi lijepo ponašati primarno prema sebi onda i prema drugima, suočavati se sa svojim problemima te osvijestiti i društvenu odgovornost od koje vrlo rado bježimo.
Na vašoj izložbi bit će izložene i fotografije osoba koje su pokušale izvršiti suicid, no nisu uspjele - tko su oni? Kakvo je bilo vaše iskustvo rada s njima, a kako su oni reagirali?
Ovi moji protagonisti i protagonistice nositelji su ovog projekta i iznimno sam zahvalna na njihovoj hrabrosti, otvorenosti i ranjivosti. Oni su osobe koje sam pronalazila u svojoj okolini ispitujući ljude na koje sam nailazila. Iskustva su bila vrlo pozitivna. Jedna osoba, koja je planirala svoje samoubojstvo, a koju su srećom na vrijeme spriječili, se ispričavala što nije kandidat za ovaj projekt. Vrlo mi je drago što se nisi pokušao ubiti, zaista se ne trebaš ispričavati! Mada moram priznati da je teži zadatak bio pronaći ljude koji su dovoljno otvoreni i posloženi kako bi uopće mogli podijeliti svoja iskustva s nama. Voljela bih samo naglasiti kako sam pokušala malo smekšati temu koja u sebi nosi dovoljno težine, portreti su vedri, lagani, a odlučnim je razglednicama zadatak pružiti uvid u jedan oblik svakodnevice, uvid možda u raznovrsnost života i njegov i optimističan ton. Izuzetno je važna bila vrlo otvorena komunikacija s njima, znali su kakav projekt radim, zašto ga radim i svi su dobili fotografije i tekstove na autorizaciju. Čini mi se da je važan faktor i moje osobno iskustvo jer ne eksploatiram temu teme radi. Ovo je moja priča i moje iskustvo.
