Mirta Zečević dugogodišnja je članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a gledali smo je često i na velikim i malim ekranima. Ako je i niste imali priliku vidjeti u glumačkoj akciji na daskama ili u nekoj od popularnih serija, sigurno ste čuli njezin glas - jer osim glumom, aktivno se bavi i sinkronizacijom animiranih filmova. Kao jedno od najdražih glumačkih iskustava tako izdvaja rad na predstavi “San ljetne noći”, u režiji Dore Ruždjak, ali i nevjerojatno iskustvo snimanja filma “Territorio Comanche” u tek oslobođenom Sarajevu. Veliki joj je gušt i raditi sinkronizaciju, posao u koji je upala igrom slučaja. Počela je kao glas Koraljke, u svima nam poznatom “Spužva bobu”, a nakon toga uloge su se same zaredale. Znamo da joj animirane negativke posebno joj dobro leže pa se stoga veselimo uskoro je čuti i u glasu razmažene Kraljice u “Alisi u zemlji čudesa”!
A uza sve angažmane u svojoj dinamičnoj karijeri, producentica je i redateljica Kazališne Družine Smješko, putujućeg kazališta za djecu koje je započela još 1994. godine. Pod njezinom redateljskom palicom, Smješko će ubrzo predstaviti i svoju najnoviju, edukativnu ekološku predstavu “Plavi planet”.
- To je zabavna predstava koja djecu predškolskog uzrasta uči o ekologiji. Kroz interakciju tijekom predstave, publika uči o zagađenju voda te načinima na koje svatko može pridonijeti očuvanju flore i faune mora, rijeka i jezera. Nastala je iz dugogodišnje ljubavi i tradicije Kazališne družine Smješko prema stvaranju dječjih edukativnih kazališnih komada, ali i iz želje da se djecu nauči važnosti brige o okolišu u kojem žive. Iako smo predstavu predstavili već ove godine, zbog epidemioloških mjera i brige za zdravlje i sigurnosti našeg tima i publike, počet ćemo je igrati tek u siječnju, kad završi ovo pooštravanje mjera - otkrila nam je Zečević, koja posebno ističe edukativnu komponentu predstava KD Smješko.
Nastoje, kaže, na publici prihvatljiv način progovoriti o najrazličitijim temama. Iako su započeli sa “sigurnim”, lektirnim naslovima, tijekom godina rada i sazrijevanja, počeli su se baviti i zahtjevnim i važnim temama od posvojenja, očuvanja okoliša i mora, a pripremaju i predstavu posvećenu problemu anksioznosti kod adolescenata. Veoma im je bitno da zajedno s publikom postavljaju pitanja i pronalaze rješenja.
- Tako se učimo dijalogu – i to ne samo djecu već i sebe same. U dječjem kazalištu najviše me veseli ta neposrednost i iskrenost koju djeca odmah daju. S djecom točno znaš na čemu si i uvijek će ti reći sviđa li im se nešto ili ne. Oni su definitivno sjajna publika! Sve češće nakon izvedbe uvodimo radionice diskusije, gdje publika može razgovarati s protagonistima, postavljati pitanja. Nerijetko se događa da takva diskusija potraje dulje od same izvedbe predstave zbog neumorne znatiželje djece – kaže nam.
Trenutačno se i u Smješku, kao i svim kazalištima, suočavaju s velikim pandemijskim izazovima. Zbog toga su i odlučili s premijerom “Plavog planeta” ipak pričekati do početka iduće godine, kako bi se za sada nepovoljna epidemiološka situacija bar malo popravila. Posljednjih mjeseci trudili su se nastaviti raditi koliko god su mjere dopuštale, ali ipak im je teško padalo vidjeti poluprazne dvorane koje su prije bile krcate živahnom djecom. No, Smješku, s obzirom na njihov putujući karakter, prilagodba nije strana.
– Doživjeli smo i neka prelijepa čuda – primjerice, u Centru Fra Ante Sekelez publika nas je gledala s balkona i zajedno smo s publikom uspjeli napraviti opće veselje, unatoč tome što smo bili udaljeni. Isto se ponovilo i u Centru u Kaštel Novom i u Bistri. Ma, više-manje svugdje gdje smo gostovali! To su doista bile predstave za pamćenje. Zbog takvih izvedbi i takve publike se bavim ovim poslom. Iako su sve izvedbe bile na udaljenosti i uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera, veselje i oduševljenje su prštali na sve strane. Jedva čekamo novu priliku za takva radosna druženja – oduševljeno nam je ispričala ova svestrana glumica koja napunila dvadeset i šest godina staža u zagrebačkom HNK.
Iako je pandemija prekinula i pauzu stavila na neke projekte na kojima je radila, za vrijeme karantene nije besposleno sjedila. Napokon je imala vremena na pretek, koje je ispunjavala radom u vrtu, kopanjem, štihanjem, hodanjem po brdima s ekipom iz zagrebačke treking škole. Iako kazalište ipak preferira gledati uživo, uživala je i u sjajnim predstavama koje su se tada davale online. Važno je, smatra, da i digitalnim putem kazališna umjetnost ispunjava jednu od svojih svrha - daje nešto lijepo gledatelju. Bilo joj je stoga i gotovo krivo kada se vratila u pogon, ali raditi i ponovno nešto stvarati ipak je sjajan osjećaj.
- Iako je lockdown u tom trenutku dobrodošao, mislim da mi ne treba još jedno takvo ekstremno iskustvo. Radije bih bila zatrpana obvezama jer doista uživam u svom poslu – bilo da glumim, produciram, režiram. Važno mi je da se bavim kreativnim radom, a “Smješko” mi je uistinu pružio tu mogućnost kreativnog izražavanja. Naravno, uz moje suradnike, jer kazalište je prije svega kreativni, kolektivni rad – napominje.
