Kada je prije desetak godina srijemsku Gunju poharala katastrofalna poplava, do Zagreba je stigla priča kako je, dok su drugi spašavali žive glave, jedan Gunjanin imenom Josip Krunić spašavao filmsku opremu iznoseći je na tavan svoje kuće. Čak i da je bila izmišljena, u ovu priču moglo se vjerovati kao apsolutno istinitu jer njezin protagonist, tada već umirovljeni nastavnik hrvatskoga jezika i osnivač Studija kreativnih ideja Gunja ‒ SKIG, toliko je dugo i toliko požrtvovno živio za film i filmsko opismenjavanje podmlatka u svojemu mjestu da bi tek uspaničeno promatrao kako vodena stihija odnosi ono u što je uložio veći dio svoga radnoga vijeka. Danas, kada se Gunja, Zagreb i cijela filmska Hrvatska s tugom opraštaju od preminuloga Krunića, mnogi će se sjetiti i drugih manje simbolično-slikovitih ukazanja samozatajnog pedagoga, prosvjetitelja i vizionara iz siromašne hrvatske provincije koji je Zemljom i kinematografijom hodao nečujno, poput sjene, a za sobom ostavio gromoglasno i nadaleko poznato filmsko čudo.
Dakako, dobar klub i voditelj prepoznaju se prije svega po ustrajnoj i stabilnoj produkciji, inovativnim idejama te vješto sročenim filmovima, a takvi su iz Gunje počeli pristizati na relevantne revije neprofesijskog filma već nekoliko godina nakon utemeljenja Studija 1995. godine, koji se razvio iz školske družine OŠ „Antun i Stjepan Radić“, posebno se posvećivao dokumentaristici, a producirao je nekoliko desetina filmskih ostvarenja. Mlade filmaše iz godine u godinu zasipale su domaće i inozemne nagrade, a uz uzoran timski rad u njihovim su radovima zapažane i individualne filmske vještine. No laude i lovorike nisu uspavale mlade Gunjane kod kojih su ljubav prema filmu i filmska umijeća usađivani temeljito i duboko, a to je kao svoju misiju izabrao njihov osebujni voditelj.
VEZANI ČLANCI:
Tako je ono što su u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća u amaterskom filmskom stvaralaštvu predstavljali Kinoklub „Slavica“ iz Pitomače i Mirko Lauš, jasenovački kinoklub i Feđa Šehović, čakovečka Škola animiranog filma i Edo Lukman ili kinoklub OŠ „Silvestar Batina“ iz Kaštel-Sućurca i Predrag Bobi Ostojić ‒ da spomenemo samo neke zapažene hrvatske filmske družine i njihove marne voditelje ‒ na početku novog milenija postao i Studio kreativnih ideja Gunja sa svojim voditeljem Josipom Krunićem. No pravo čudo tek će se dogoditi kada se „Krunićeva djeca“ počnu hrpimice upisivati na razne studijske grupe Akademije dramske umjetnosti, a uskoro iz njih izlaziti s diplomama kao budući perspektivni profesionalci. Tako je gotovo zaboravljeno mjesto u srijemskom džepu uz BIH-granicu, s jedva dvije i pol tisuće stanovnika, zahvaljujući nesebičnom prosvjetaru koji se ondje doselio 1973, dalo do sada barem tucet onih koji su amaterski hobi pretvorili u svoj profesionalni životni poziv i postalo vjerojatno najfilmskiji toponim na svijetu.
Da čuda ipak ne padaju s neba, već iza njih stoje znanje, upornost i volja, govore – pored brojnih nagrada i priznanja ‒ i drugi jednako važni detalji Krunićeva životopisa kojih se ovih dana prisjećaju pisci, novinari i drugi dionici hrvatske kulture. Jer, prije negoli je filmofilstvom počeo „zavoditi“ buduće kinematografsko potomstvo, a voditeljske i metodičke vještine nesebično dijeliti s kolegama, Krunić je odgajao buduće novinare, pjesnike i romanopisce, promovirao njihova djela na natjecanjima, u specijaliziranoj i drugoj periodici, radijskim i televizijskim emisijama... Prisutan uvijek i svugdje gdje mladima treba stvaralački poticaj i podrška, ali gotovo nevidljiv, kao što i priliči dobrim duhovima koji vodene bujice i socijalne nedaće istjeruju samaritanskom energijom i poplavom kreativnih ideja.
