Prve dane festivala u Puli kao veliko i ugodno iznenađenje obilježio je mali nezavisni film \"Pismo ćaći“ redatelja Damira Čučića, i to najviše zbog emotivne izvedbe glumca Milivoja Beadera koji se u videoporuci svome filmskom ocu očito borio i s nekim posve privatnim demonima.
Za one koji film nisu gledali, njegova se čitava radnja vrti oko ljutite, osvetničke videoporuke u kojoj sin ocu nabraja sve njegove grijehe, a na koncu zaključi da i nisu toliko različiti.
Što će susjedi reći?
Koliko je dokumentarnog u ovom igranom filmu, pitali smo glavnog glumca, koji je na konferenciji za novinare i sam priznao da je u svojoj improvizaciji pred kamerom koristio autobiografske elemente.
– To moje videopismo ocu snimali smo dva dana i dvije noći u jednoj maloj kolibi pokraj Samobora. Bilo je jako naporno jer gotovo uopće nismo spavali pa je u konačnici iz te improvizacije i umora izronilo mnogo mojeg osobnog – prisjeća se Beader.
Otac mu je, kaže, bio težak čovjek, odrastao u krutoj, patrijarhalnoj sredini Dalmatinske zagore, i kao takav je na vrlo kompleksan način obilježio živote svoje djece.
– Mnogo toga pripisujem sredini u kojoj se više brinulo što će susjedi reći, a tek potom što ti misle žena i djeca. Tamo su mnogi muškarci kockali, pili, tukli djecu i varali žene. Ja sam odmalena bio tvrdoglav i suprotstavljao se očevu tlačiteljskom ponašanju, zbog čega gotovo do njegove smrti nismo razgovarali jedan s drugim. Od svih filmskih uloga, ova mi je sigurno najiskrenija i najintimnija. Cijelom svojom osobnošću stojim iza nje – rekao nam je Beader.
Iako se u pripremi filma redatelj Čučić dvoumio između tri glumca, nije mogao odabrati boljega jer upravo zahvaljujući Beaderovoj izvedbi na koncu je došao do dugometražnog filma koji je u Puli izazvao vrlo dobre reakcije. \"Pismo ćaći“ prvo je zamišljen kao kratki film, ali kad je Čučić nakon gotovo neprekinutog 48-satnog snimanja s glumcem vidio koliko se jaka tema otvorila, odlučio je nastaviti raditi na cjelovečernjem igranom filmu. Za ulogu oca angažirao je Matu Gulina, koji se mlađeg kolege sjećao iz njegove također autobiografske monodrame \"Ludi Mile“.
– Ja sam nešto više emotivan, nisam grubijan kao Milivojev otac, no poznajem mnogo sličnih ljudi nalik na njega i lako sam se dao u ulogu. Za nekoliko je dana sve funkcioniralo kao da smo zaista otac i sin. Posebno mi je bilo zanimljivo kako je Mile u toj improvizaciji razvio velik otpor prema meni, kao da me poistovjetio s očinskom figurom, pa ga je iritiralo sve što sam govorio ili radio. Prvo sam pokušavao smiriti tu tenziju, ali on je bio tako nemoguć da sam na kraju i ja počeo udarati kontru. Bilo je situacija koje su izgledale kao da ćemo se potući – ubacio se Gulin u ovaj razgovor.
Iako Beaderov otac više nije živ, u glumcu očito i dalje izaziva mnogo emocija.
– On je bio čovjek odan kocki i društvu, koji ponekad danima nije dolazio doma, a kad bi se vratio s velikim novcem, mislio je da može time kupiti našu ljubav. A ja sam mrzio taj novac, sve bih bacio da smo nas dvojica mogla imati malo bolju vezu – prisjetio se glumac.
Imun na provokacije
Želja mu se ostvarila, ali pomalo prekasno. S ocem se nakon godina bez komunikacije pomirio nedugo prije njegove smrti.
– Rekao bih da je on pomalo ostario i ispuhao se, a ja sam istovremeno odrastao i postao pomalo imun na njegove provokacije. Preminuo je prošle godine, a odnos smo doveli u red samo tri godine prije. Krivo mi je što se to nije moglo dogoditi dok sam, recimo, tugovao za majkom, koja je preminula kad sam imao 19 godina. Ali drago mi je što se uopće dogodilo jer ga sad na drugačiji način nosim u sebi – priznao nam je Beader.
Zbog toga mu je ovaj film bio glumački i emotivno važno iskustvo, a privatno se samo nada da će svojoj kćeri biti drugačiji, možda ipak bolji otac.
