Jesen 1952. S nepunih osamnaest godina putujem iz Splita u Zagreb na studije. Zadovoljan sam što me nitko ne ispraća. Kao druge brucoše iz Splita i okolice koji putuju tim istim vlakom.
Dite moje, čuvaj se! Za već krenulim vlakom, uplakane majke trče poluopustjelim staničnim peronom opraštajući se tim i sličnim povicima od svoje već posve odrasle djece.
Sam sam u kupeu. Na stropu žmirka slabašno plavičasto svjetlo. Na usponu iza Trogira čuje se napregnuto dahtanje parnjače i usporen ritam kloparanja vagonskih kotača. U smiraju dana iza prozorskog stakla dim lokomotive probijaju iskre, u kupeu se osjeća težak miris ugljena. Zatvaram prozor. Kondukteri po tadašnjem običaju na postajama uzvikuju Unešić, Perković, Knin...
Pitam se koliko ću još puta idućih desetljeća, vozeći se ovom prugom, gledati kroz prozor vagona blistav šimunovićevski pejzaž? I dok u rano jutro po hodnicima kondukteri budu nudili lošu crnu kavu, u povratku se radovati trenutku kad će se iza dalmatinskog Labina ukazati pogled na Kaštela i plavetnilo mora, a zamusanim kupeima drugog razreda prostrujiti mirisav i gust mediteranski zrak.
Drndanje vlaka kroz kaštelanski zaljev izaziva drijemež, kojem se jedva uspijevam oteti. Pada mi na pamet da sam se prije 17 godina, kao 10-mjesečna beba vozio u Zagreb ovom istom prugom kako bi me majka pokazala svojoj majci, mojoj baki Emiliji. Naravno da se toga prvog putovanja u životu ne sjećam, ali i danas, nakon osamdesetak i nešto godina, iznad mojega radnog stola visi nevelika crno-bijela izblijedjela fotografija iz iličkog vrta iza kućnog broja 103. Na toj fotografiji sjedim u pelenama na bakinim koljenima, a moja nas majka smiješeći se gleda. Njezina je kosa savršeno valovita, dotjerana vrućim tzv. brenškarama po ondašnjoj modi. Tempi passati!
U snatrenju me prekida oštar šum otvaranja vrata kupea. Ulazi brkat čovjek srednjih godina. Bez riječi pozdrava, on spušta na sjedalo svoju torbu i sjeda. Iz torbe vadi kruh, slaninu i bijeli luk. Otvaram prozor uzalud. Ne podnoseći miris češnjaka, ustajem i izlazim u hodnik. Pitam konduktera postoji li u vlaku kakav restoran. Ne postoji, ali na kraju kompozicije je buffet-vagon, kaže.
Ulazim. U vagonu bez ikakve ventilacije pogodi me vruć i kiselkast, ustajao zrak.
Za stojećim pultom četvorica dobro raspoloženih mladića, bez previše sluha pjevaju nekakvu popularnu pjesmu. Ustvari, deru se iz svega glasa dok šanker, gruba i mračna izgleda, kojem se niz razdrljena prsa cijedi obilat znoj, pere posuđe očito se spremajući zaključiti svoj dnevni posao.
Momci završe pjesmu, a ja se pitam što da radim. Kad se vrata vagona još jedanput otvore. Ulazi, običava se reći, pomalo neobičan svat. Sredovječan čovjek, izrazito suh, u crnom prugastom odijelu, s ne baš besprijekorno čistom košuljom i s uvelom leptir-kravatom.
Pomalo se skanjujući, on prilazi šanku i gotovo ponizno upita šankera može li se što dobiti za jelo. Šanker se odjednom raspoloži i, sudionički namignuvši momcima za pultom, kaže: „Naravno da može. A što gospodin izvolijeva?” Čovjek plaho upita: „Imate li možda kranjske?” „Kranjske? Dakako da imamo!” glasno odgovori šanker, pa golom ručerdom zgrabi par kobasica i ubaci ih u vrelu vodu, u kojoj je prao posuđe upravo kad sam ja ulazio. Za manje od dvije minute, on iz te vode izvadi taj par kranjskih i baci ih na tanjurić. Zatim iz tube štrcne zericu senfa pa jelo, vilicu i nož stavi pred neznanca.
Ovaj se šankeru zahvalno lagano nakloni, uze vilicu u lijevu ruku, nož u desnu, pa odreže krajičak jedne kobasice. Stavi ga u usta i lagano prožvače. Šanker ga otresito upita: „ Jesu dobre?” „Jesu, jesu”, odgovori čovjek neuvjerljivo. „Jesu, moj kurac!” drekne šanker. I doda jednako gromko: „Ne valjaju ništa!”
Čovjek zaprepašten zine, ispusti iz ruku jedaći pribor i počne uzmicati. Ali mu šanker to ne dopusti, već ga preko šanka, tobože prijateljski, tresnu po ramenu i čovjek gotovo posrne od jakosti udarca. Zatim, naoko ljutito i pomalo utješno, šanker kaže čovjeku: „Zapamtite, dragi gospodine, zadnje dobre kranjske kobasice skuhane su u Zidanom Mostu 1937. godine!”
Pa zapovjednim glasom podvikne očito svima nama: „A sad da vas više ne vidim! Fajront!!!”
Ovakvi tekstovi su, između ostaloga, razlog zašto ne čitam domaće autore. Većina njih nije sposobna osmisliti ili izmisliti priču pa se sve svodi na neka sjećanja, anegdote i osobne uspomene iz djetinjstva. Koga to zanima? Koga zanimaju autobiografije ljudi koji misle da su važni? Pa svi smo mi važni, ovakvih i sličnih neispričanih autobiografskih momenata prepuna su groblja. I koga zanimaju, dragi i umorni gospodine Žižiću, kranjske kobasice skuhane u Zidanom Mostu 1937.?