Ulrich Seidl jedan je od najkontroverznijih europskih redatelja. Svojim filmovima, koji precizno seciraju patologiju suvremenog građanskog društva, dosad je uspio uvrijediti mnoge, pa ga Austrijanci najčešće predstavljaju s mješavinom ponosa i opreza. Hrvatskoj publici dobro je poznat po filmovima u kojima s podjednakom dozom cinizma prikazuje vjernike, ljude zaljubljene u svoje kućne ljubimce ili pak matematičara opsjednutog mjerama ženskih grudi. S tim vještim provokatorom družili smo se u Motovunu, gdje je primio nagradu Maverick za poseban doprinos filmskoj umjetnosti.
Tabui o starenju
Tijekom razgovora nemoguće je previdjeti preciznost kojom Seidl izgovara svaku pojedinu rečenicu, trudeći se da svaka bude odmjerena, nedvosmislena, točno onakva kakvom ju je zamislio. Imajući na umu svu ljudsku prljavštinu koju taj smireni austrijski gospodin pred kamerama izvlači na površinu, nameće se pitanje o etičnosti njegovih redateljskih postupaka, omiljenoj njegovim brojnim kritičarima.
– Moji filmovi gledaju ondje gdje boli, ondje gdje nerado gledamo da ne bismo otkrili sami sebe. Zbog toga me optužuju da manipuliram s nesretnicima, ali ja se uvijek trudim zadržati njihovo ljudsko dostojanstvo. Kao redatelju mi je najvažnije da s protagonistima izgradim i sačuvam odnos povjerenja. Neki od njih su čak izrazili želju da ponovo budu u mojim filmovima – spremno nas uvjerava Seidl. Dok se o osjećajima svojih likova ipak brine, kaže da će gledatelja rado emocionalno dokrajčiti.
– Želim da se gledatelj osjeća suodgovornim i svjesnim. Želim mu probuditi lošu savjest i želim da ga ta savjest peče. Zato ga suočavam s drugačijom vrstom stvarnosti i s tabuima. Primjerice, u filmu “Uvoz-izvoz” govorio sam o tabuima vezanim uz starenje i umiranje. Mislim da je to zdravo i važno – odgovara. Dodaje kako smatra da je suočavanje s realnošću danas važnije nego ikad. Posebno rado govori o problemima pomahnitalog zapadnog kapitalizma koji se sve očitije počinje urušavati.
“Raj” na dva kontinenta
– Čini mi se da je istočna Europa nakon pada komunizma prebrzo ušla u kapitalizam i društvo laktarenja i pohlepe. U nju su najprije ušli zapadni bankari, i zadali ton po kojem je jedina vrijednost u društvu profit. Po mome mišljenju, istočna Europa trebala je naći svoj, poseban i suptilniji put – odlučan je Seidl. Pitamo ga koliko je profitirao na vlastitim filmovima.
– Nakon filma „Životinjska ljubav“ bio sam izvrgnut negativnim kritikama, no začudo, „Pasji dani“ su nakon toga bili hit na kinoblagajnama. Vjerojatno zato što je film nagrađen u Veneciji. Austrija je, znate, sportska nacija, pa kad dobijete medalje onda vas priznaju – ironičan je Seidl. Upravo završava svoj novi film, sniman na dva kontinenta:
– Film će se zvati „Raj“. U njemu pratim tri žene, od kojih jedna očajnički traži ljubav i seks, ali u Europi to ne može dobiti jer se ne uklapa u zapadnjačku ideju ženske ljepote. U Africi će napokon pronaći ono što traži, ali će i ljubav i seks morati platiti.
Motovun film festival dodijelio mu je nagradu za poseban doprinos filmu, a on ju je primio uz jednominutni kadar u kojem dvojica muškaraca masturbiraju na temu iz Don Giovannija, a koji je, na užas austrijske vlade, Seidl isporučio kad su ga zamolili da napravi kratki film u povodu Mozartova 250. rođendana.
– Ne snimam vjenčanja. Ne tražim sreću. Zurim iza fasade, u pakao normalnog. Ovo je ohrabrenje i poticaj da nastavim sa svojim filmskim uznemiravanjem, rekao je na dodjeli nagrade.
