Žumberački uskok i plemić, neustrašivi ratnik koji se borio i protiv Turaka i protiv Francuza, služio saskim knezovima i budućim kraljevima, obrazovan, naočit, plavook, visok, za sjevernjake egzotičan južnjak. Sve to bio je Hrvat Janko Šajatović Krabat kojem se Nijemci klanjaju već 300 godina, a tijekom povijesti pripisana su mu i mistična svojstva, mogućnost letenja i čaranja te predaja da iz zrna žita može stvarati vojnike.
Danas je brendiran do te mjere da cijela jedna regija u Saskoj nosi naziv Krabat-Region, po njemu se nazivaju festivali, pivo, sirevi, likeri, rade predstave. Jurij Brězan i Otfried Preußler utkali su ga u romane, a Preußlerov je postao obvezna lektira u cijeloj Njemačkoj i bestseler preveden na 17 jezika, ali ne i na hrvatski. I tu nije kraj. Godine 2008. i Hollywood se pozabavio našim Jankom i u režiji Marca Kreuzpaintnera snimio film “Krabat and the Legend of the Satanic Mill”..., a mi u Hrvatskoj o njemu znamo jako malo ili gotovo ništa. Nepravdu djelomično ispravlja Krabatova srodnica Monika Bračika koja u Žumberku, u selu Jezernice gdje je 1624. i rođen, pokušava revitalizirati njegov lik i djelo, a s povjesničarom Vladimirom Brnardićem suatorica je i izložbe “Hrvati – ljudi iza mita – Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi”, upravo otvorene u Etnografskom muzeju. Upriličena u povodu hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije izložba s primjercima oružja, vojnim odorama, grafikama i kartama podsjeća na vrijeme Tridesetogodišnjega rata (1618. – 1648.), kada je hrvatsko ime nadraslo nacionalne i geografske granice i postalo sinonimom za rod vojske – lako konjaništvo, a jedan njen dio posvećen je i Krabatu.
– Plan je bio da se iz njemačkog Bautzena u Zagreb prenese izložba “Krabat – Čovjek. Mit. Brend” priređena 2016., ali to se pokazalo tehnički neizvedivim. Zato smo priču postavili tako da izložbom u Zagrebu pokušamo dati njegove korijene kroz priču o uskocima što je bio i Janko. Kako su ušli u povijest i došli na Žumberak te kako su stigli do Saske... u biti je to priča o Tridesetogodišnjem ratu. Žumberački uskoci u njemu sudjeluju kao profesionalni vojnici, pa tako i Janko Šajatović Krabat. Osim toga, kroz taj rat pokušali smo pokazati kako je hrvatsko ime postalo sinonim za rod vojske, za vrstu oružja i za samu kravatu – objasnio nam je Vladimir Brnardić.
U tom smislu izložena su i dva ekskluzivna mača za probijanje pancira, koja su bila namijenjena isključivo Hrvatima i dio su privatne kolekcije, te dvije replike najstarijih hrvatskih zastava koje se čuvaju u Švedskoj. Tu je i priča o kravati i našim konjanicima koji su nosili taj karakteristični rubac oko vrata, koji je, osim kao zaštita od hladnoće i prašine, bio koristan i za podvezivanje rana.
– Zanimljivo je da u tim postrojbama Hrvata, kojih je u jednom trenutku bilo 19 pukovnija u habsburškoj vojsci, što je oko 10.000 ljudi, naprosto nisu mogli biti samo Hrvati. Naime, u to vrijeme Turci su još bili na našim vratima pa Hrvatska nikako nije mogla dati toliko vojnika. Dakle, među njima su bili i Talijani i Česi i Mađari i Nijemci, što znači da je pojam “Hrvat” tada postao pojam za vrstu vojnika i način ratovanja. Donijeli su gerilski stil ratovanja koji su savladali u Vojnoj krajini boreći se s Osmanlijama. Koristili su prepade, zasjede, brze prodore, hvatanje glasnika. Bili su vješti i vjerni pa se pukovnije Hrvata pojavljuju i u španjolskoj i bavarskoj službi. Odlazak pak u Francusku vodi ih do Luja XIV. koji 1643. osniva pukovniju kraljevskih Hrvata. Postaju elitna postrojba s pravom nošenja kraljevske plave boje, a kasnije na odori i znaka Kralja Sunca, da bi 1667. uslijedila velika reforma kada je ta pukovnija ušla u sastav francuske vojske kao 8. kraljevska pukovnija. Te iste godine, 21. lipnja, na ljetni solsticij, Luj XIV. prvi put stavlja kravatu i ona postaje modni detalj koji se zahvaljujući francuskom dvoru širi svijetom pod hrvatskim imenom – govori Brnardić.
Naš Janko Šajatović nakon Tridesetogodišnjeg rata ušao je pak u sasku gardu Hrvata. Naime, saski izborni knez Johann Georg II., koji se borio s hrvatskim ratnicima i poznavao njihove vještine, htio je imati jednu egzotičnu gardu na svome dvoru pa 1660., uz dozvolu habsburškog cara Leopolda i pomoć Petra Zrinskog, 70-ak Hrvata u ožujku dovodi u Njemačku.
– To su uglavnom bili hrvatski plemići i istaknuti ratnici, često iz Žumberka. Bili su odjeveni u sjajne odore i kape od vučjeg ili kunina krzna, okićeni zlatom, srebrom i oružjem. Vršili su ceremonijalne dužnosti, ali i zaštitu izbornog kneza i njegove obitelji. Za njih je napisan i zanimljiv konjanički pravilnik po kojem nisu smjeli prodavati svoje konje ili zaspati na straži kao ni napiti se “kao životinje”, tako doslovno piše, niti se družiti s lakim ženama ili psovati. Pravilnik se striktno provodio čemu u prilog govori slučaj jednog gardista osuđenog na smrt zbog njegova kršenja, no nije poznato u kojem dijelu – kaže Brnardić pa nastavlja:
– Šajatović je brzo iz garde prešao u direktnu službu kneza i čuvao princa, budućeg nasljednika Johanna Georga III. Služio je, dakle, i Johanna Georga II., III. i IV. te Augusta Jakog koji je kasnije postao poljski kralj. Spominje se čak da je izbornom knezu spasio život zbog čega su mu bili iznimno zahvalni, organizirao je lovove i na koncu za mirovinu na upravljanje dobio u posjed imanje u Gornjoj Lužici gdje su živjeli Lužički Srbi. U početku nisu bili njime oduševljeni pa su mu odmah zapalili mlin i kuću. Krabat je sve obnovio, nije im to uzeo za zlo, dapače imao je znanja kojim je isušio cijeli taj močvarni kraj, unaprijedio poljoprivredu i proizvodnju i olakšao im život zbog čega postaje omiljen čovjek, preporoditelj i prosvjetitelj kojem se pridaju čak i čarobnjačka svojstva. Umro je u 80. godini, pokopan je u Wittichenau i ušao je u legendu.
Krabatov hrvatski identitet povezan sa Žumberkom prije desetak godina otkriven je zahvaljujući povjesničaru Hansu Jürgenu Schröteru prema čijim tvrdnjama je Šajatović već rođenjem bio pripadnik vojnog plemstva, pa je kao takav služio u karlovačkom generalatu, a 1658. odlazi na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe. Bio je čovjek ispred svoga vremena koji je nakon vojne službe močvaru pretvorio u poljoprivrednu regiju koja je postala glavni dobavljač poljoprivrednih proizvoda za velikaše Berlina, Potsdama, Dresdena, a Gornje Lužice postale su dobavljač hrane na više dvorova Europe. Bio je katolički vjernik koji nakon Tridesetogodišnjeg rata živi u protestantskoj okolini te je iz evangeličkog Gross Särchena svakog dana putovao u Wittichenau na misu.
Nakon smrti 1704. Krabat je pokopan u crkvi koju je pohodio te mu je tamo postavljena i spomen-ploča. Za zagrebačku izložbu iz muzeja u Bautzenu posuđena je Krabatova figura te niz predmeta koji svjedoče o njegovu brendu. Dio ostalih izložaka dolazi iz Hrvatskog povijesnog muzeja, privatnih zbirki oružja, grafike i prikazi su iz Hrvatskog državnog arhiva i NSK, a dio je i iz fundusa Etnografskog muzeja. Izložbu prati i HRT-ov dokumentarac o Krabatu te najava serijala “Doba uskoka” iz koje su izloženi kostimi. Izložba je otvorena do 10. travnja.
Imamo tako bogatu vojnu povjest ali to opće ne koristimo.Čega se sramimo.