Ivana Vukšić i Bruno Pogačnik Tremow bračni su i umjetnički dvojac na internacionalnoj sceni od 2014. poznat kao TARWUK. Već nekoliko godina žive i rade u New Yorku, no ovih dana zatekli smo ih u zagrebačkoj Laubi, u kojoj voze slalom između društvenih obveza i rada na postavu svoje nove izložbe „Vernacular River Holds 6 Bodies Down”, koja se može pogledati do 1. veljače. Razmišljajući o toj izložbi, kažu, kao početnu točku uzeli su film koji su 2018. snimili u suradnji s Matthewom Goedeckem u New Yorku. Žanrovski je u pitanju science fiction/cinéma vérité, radnja se odvija u jednom interijeru sa šest likova, a glazbu je radio, i na jučerašnjem otvorenju izložbe performansom im se pridružio, Bentley Anderson, dugogodišnji suradnik Sonic Youtha.
– Svi likovi filma članovi su naše obitelji, nisu profesionalni glumci, a narativ je samo djelomično skriptiran te ga prati paralelni, koji je više poetski i introspektivan. Odnos ta dva narativa, svojevrsni dualizam koji se tu razvija, pokrenuo je niz asocijacija za druge moguće odnose. Odnos interijera i eksterijera, tijela i arhitekture, individue i kolektiva, pojedinca i društva, površinskog i dubinskog. Budući da je u filmu riječ o obiteljskoj večeri na kojoj se naša baka svojevoljno ponudi kao ritualna žrtva antropofagije, nameće se tema smrti kao metafore o prijenosu iskustva i znanja sa starije generacije na mlađe. U Laubi koristimo fotografiju, slike i skulpture koje su povezane u instalaciju. Bentley Anderson pak svojim performansom uživo donosi zvuk kao najobuhvatniji element izložbe koji povezuje promatrača i objekte u istu realnost. On je “noise” glazbenik koji osim svoje glazbe, izdaje albume i drugim bendovima pod svojim labelom Decontrol. U tradiciji Sonic Youtha, za koji je godinama radio kao zvučni tehničar na turnejama, njegova glazba je energična, glasna, mračna i melankolična, i oslanja se na vrsnu tehničku svirku koja je prikrivena divljim eksperimentima na nastupu uživo. Osim toga, u slobodno vrijeme sviramo zajedno u projektu Death In Rosewell – govore TARWUK-ovci koji, otkako djeluju kao duo, nemaju odvojene prakse, nego sve što rade, o čemu razmišljaju i što gledaju ide kroz prizmu TARWUK-a. I prve izložbe priredili su u New Yorku, a ne u Hrvatskoj, pa lako možemo reći da je njihova praksa odrastala u tom okruženju.
– No kako od 2014. razvijamo jaku kolaboraciju s članovima svoje obitelji, u prvom planu Željkom Lovrić, Koviljkom Lovrić, Ančicom Čelig, Majom Vukšić, Miroljubom Vukšićem, Sanjom i Dubravkom Brač i Vedranom Pogačnikom i, s obzirom na to da oni žive u Hrvatskoj, da bi ta kolaboracija postojala, mi moramo fizički biti prisutni. Zato su dolazak u Hrvatsku i izlaganje tu za nas dobili sasvim drugo značenje i važnost – kaže dvojac pa, govoreći o djelovanju u megalopolisu poput New Yorka, iznenađuju izjavom da, iako je grad golem, ima relativno malu umjetničku scenu.
Brak i posao idu zajedno
– Unutar nje postoje manje grupacije koje zanimaju slične teme. Oko nas su ljudi koji se okupljaju oko neformalno organiziranih večeri poezije, performansa, muzike i nekih artist-run prostora poput Essex Flowersa u Chinatownu, u kojem smo imali i samostalnu izložbu “help me, help you” 2017. ili Evening Hoursa u East Villageu, u kojem smo lani također priredili izložbu “Second Celebration of the Five” – govori bračni par u čijem slučaju brak i posao idu zajedno.
– Kod nas se brak i posao uzajamno podupiru i pomažu. Tijekom rada skupa učimo poštovati drugoga, kontrolirati ego i dijeliti ideje i vizije – objašnjavaju nam.
Evidentno je da su apsolutno skladni, jedino u čemu su se još nedavno razlikovali bilo je različito poimanje toga je li jednostavnije biti umjetnik u Zagrebu ili u New Yorku. Sada su nadišli i kategoriju “težine bivanja umjetnikom” pa na tu temu kažu:
– Biti čovjekom nikad nije bilo teže. Bez obzira na to gdje smo. Umjetnost nikad nije bila prisutnija, nikad se više nije prodavala, ali to nužno ne znači da je umjetnicima lakše. Što se tiče okidača za naš odlazak iz Hrvatske u Ameriku... Izgleda da je gravitacija New Yorka bila prejaka da bismo joj se mogli oduprijeti. Oboje smo bili privučeni nekim snom o životu u tom gradu.
Osim gravitacije, zanimalo nas je i je li na njihov odlazak utjecala i politika u domovini te konzervativan smjer u koji je, poput društva, skrenula i sama kultura.
Iako, već samo postavljajući to pitanje, nametnula nam se vizija ne bitno drukčijeg Donalda Trumpa koji ih je zatekao u Americi...
– Nije Hrvatska izolirana od ostatka svijeta. Naša je civilizacija u krizi i od toga trenutačno ne možete nikamo pobjeći. Željeli smo vidjeti što možemo naučiti o sebi ako se premjestimo iz sredine koja nam je poznata i u kojoj uspješno navigiramo. I taj proces učenja i dalje traje. Osim toga, nastojimo barem jednom godišnje napraviti projekt u Hrvatskoj da bismo povezali ljude koje smo upoznali u New Yorku s ljudima iz Hrvatske i pridonijeli promjenama koje i sami želimo vidjeti u umjetnosti. Aktivni smo na dvije umjetničke scene te možemo promovirati Hrvatsku puno šire nego da živimo tu. A Trump... napravio je puno loših stvari, možda će najtrajniji učinak imati to što je normalizirao i reaktualizirao govor mržnje – kažu.
U skorijoj budućnosti povratak u Hrvatsku za stalno nije im u planu. Život im se, kažu, napokon normalizira, iako, nedostaju im njihova obitelj i hrvatski prijatelji, a potom i more i dugo, toplo ljeto. Tom popisu mogli bismo pridružiti i dokolicu, važnu za svaki kreativan proces, što je svojedobno isticao i Mladen Stilinović, a koju Amerikanci ne poznaju.
Snimat će u Dubrovniku
– Dokolica u Americi ne postoji kao koncept. Amerikanci ne idu na godišnje odmore ili, ako odu, u sedam dana posjetit će sedam europskih zemalja i trčati natrag kući. Srećom, mi vučemo navike Starog kontinenta pa se anksioznosti i pritisku pokušavamo oduprijeti odlascima u kino, čitanjem, druženjem s prijateljima – kažu TARWUK-ovci koji uvijek paralelno rade na više projekata pa tako upravo pišu skicu narativa za povijesni film koji žele snimiti 2021. u Dubrovniku, završavaju seriju od četiri velike skulpture za izložbu u Italiji 2021., nekoliko slika i skulptura za grupnu izložbu u svibnju 2020... Garancija je to da ćemo o njima i od njih uskoro mnogo toga ponovno vidjeti i čuti.
