Vijest da je Petar Gudelj dobio Goranov vijenac, koji će mu u nedjelju biti uručen u Lukovdolu, vjerojatno nije iznenadila nikoga. Živi klasik rođen 1933. u Podosoju, a nakon života u Beogradu, od početka devedesetih samozatajno, ali inspirativno živi u Baškoj Vodi.
Što vam znači Goranov vijenac?
– Nikada nisam trčao pred nagrade niti ih očekivao, a niti pisao za nagrade. I ne vjerujem u nagrade. Mislim da je puno više nagrada otišlo u krive nego u prave ruke. Nisam ni bio deprimiran zbog toga jer nisam dobivao nagrade, pa niti ove koje su mi sada stigle u kasnim godinama. Nisam ih očekivao. A i bez njih bih prošao kao i s njima.
Jeste li bili u žirijima?
– U ranim svojim godinama bivao sam u žirijima. Takoreći cijeli književni i ovaj život proveo sam u Beogradu.
I prvu knjigu objavili ste tamo?
– Ne, prvu sam knjigu sasvim slučajno objavio u Sarajevu, a onda sam cijeli niz svojih knjiga od druge do petnaeste, osamnaeste objavio u Beogradu. Objavljivao sam knjigu za knjigom, svake druge ili treće godine. A kako je mnogo godina, onda je mnogo i knjiga.
No niste član ni jedne književne udruge?
– Ni udruge, ni udruženja, ni PEN-a, apsolutno ničega. Niti kakve koterije niti kakve interesne skupine. Živio sam sam, sam sa svojom književnosti i svojom poezijom.
Zbirka “Duša tilu” koju ste upravo objavili u VBZ-u sastoji se od pjesama koje niste objavljivali iako se vidi da su nastajale u duljem razdoblju?
– Nastajale su proteklih dvadeset godina. Ali nisu objavljivane.
Je li to neobjavljivanje bilo stvar autocenzure?
– Nije. Objavljivao sam puno slobodnije i smjelije, skoro drske pjesme ranih šezdesetih godina. Tu je i moja “Komunistička poema”. To su bile provokativne pjesme, ali su prošle nekažnjeno, jer nije ta cenzura bila tako vidovita.
Znači li to da cenzori nisu čitali poeziju?
– Moguće je i to. Ili je ne čitaju kako treba, kao što je ne čitaju kako treba ni književni kritičari.
Vi u novoj knjizi malo i polemizirate s kritičarima?
– Pa, previše za moj ukus, ali tako se omaklo, pa ja ne mogu više to vratiti natrag.
Ima tu i zanimljiva pjesma u kojoj se spominje smiješak admirala Mamule?
– Da. Tu su Mamuline godine i Mamulin smiješak iz godina uoči rata. Ima čitav niz sličnih tekstova. To je neprolazni Mamula, Mamula koji ostaje za buduće generacije. Onaj je prošao, ali dolazi novi. Ne vjerujem da su otišli zauvijek.
Ostatak intervjua pročitajte u subotnjem prilogu Večernjeg lista Obzor.
