Balet “Gospoda Glembajevi” je senzacionalan! Njegov autor Leo Mujić na vrlo je suptilan način dekonstruirao sve što je Krleža napisao o Glembajevima i sve to “preveo” u čiste emocije. Stvorio je tako balet strasti. Sam Krleža bio bi zadovoljan!
Prijam zagrebačke publike, na premijeri u utorak 30. svibnja podsjetio je na zlatne dane zagrebačkog baleta kada pljesak, primjerice, nakon premijera koje je plesala Vesna Butorac Blaće jednostavno nije prestajao. Zlatni dani zagrebačkog baleta vratili su se s Mujićevom “Anom Karenjinom”, a za sva nova dostignuća prvo kapu treba skinuti ravnatelju Baleta HNK Zagreb Leonardu Jakovini, čovjeku koji zna složiti ansambl, ne samo da radi najbolje što može već i da prebrodi odlazak nekih od ključnih plesača, nakon što upravo u Zagrebu stvore karijeru koja donosi novac kakav naš Balet nema. Stoga su baletni “Glembajevi” i svojevrsno čudo, jer internacionalni ansambl ne samo da je prodro u dušu najpoznatije hrvatske drame svih vremena već je, uz baletne, ostvario i dojmljive glumačke uloge.
Naravno, svi komplimenti za to idu Leu Mujiću. On je ovdje koreograf, redatelj i autor libreta koji je ovim baletom odao istinsku počast Krleži i njegovu djelu. Sve je tu: od šume u kojoj je prvi Glembaj ubio i orobio te tako započeo obiteljsko bogatstvo i zlu kob, preko ofucane lisice oko vrata djevojke koja će tek postati barunica Castelli do tek sagrađenog Eiffelova tornja jer u Parizu su se prvi put sreli Castellica i Ignjat Glembaj, pa i tepiha na kojem se igrao mali Leone, a koji je barunica dala premjestiti u svoju “ljubavničku” vilu.
Mujić se za svoju priču koristi neoklasičnim baletnim izrazom, “tjera” plesače na dohvat ruke publici, dopušta da im čujemo disanje, uzdahe, otkucaje srca... Dojmljivu glazbenu podlogu, on potpisuje i zbog glazbe, stvorio je od djela Beethovena i Rahmanjinova, a ona, naravno, uključuje Beethovenovu “Mondscheinesonatu” koju je sam Krleža upisao u ovo djelo. Neka njegova rješenje su krajnje inovativna, poput genijalnih živih portreta na zidu salona, neka poetična, poput scene s kišobranima, neka krajnje romantična, poput epiloga. No, on nije autor koji će tek prepričati priču. Stav mu je jasan, od prvog prizora u kojem će malenog Leonea progutati ta gramziva obitelj do olakšanja, pa i smirenje koje, sasvim neočekivano, donosi ludilo. Mujić čak i Glembajevima ostavlja nadu.
Njegova je velika prednost što odlično poznaje Balet HNK Zagreb. Tako je “Glembajeve” radio za točno određene plesače: njegov je Ignjat nevjerojatno ekspresivni Guilherme Gameiro Alves, ovdje dojmljiviji čak i od sjajne uloge Karenjina, dok Leonea pleše Takuya Sumitomo, još jedno veliki baletno ime koje se stvara na sceni HNK Zagreb.
Uz moćnu i točnu plesnu tehniku i vrhunske skokove, on se ovdje dokazao i kao dramski interpret zahtjevne uloge. Barunicu Castelli sjajno je otplesala, ali i odglumila Natalia Horsnell. Zapravo nismo vidjeli lošu ulogu, a od onih koje svakako treba istaknuti tu su: eterična Reika Suzuki, moćan Ilir Kerni i sigurna Mirna Sporiš u manjim epizodama, baš kao i Iva Vitić Gameiro, Catarina Meneses, Andrea Schifano, George Stancu, Balint Rauscher... svi odreda glembajevski dekadentni i krležijanski jasni.
