Zagrepčanin Jelko Jureša, poznat po ulogama prinčeva u svim romantičnim baletima, upisao se među najveća baletna imena 20. stoljeća. Kao veleposlanik plesa Velike Britanije susreo je kraljicu Elizabetu II. te po cijelom svijetu predstavljao britanski nacionalni balet. Na daskama nacionalnog kazališta u rodnom Zagrebu nastupio je samo dvaput u životu!
– Rodio sam se početkom Drugog svjetskog rata. Sjećam se da sam jednom pojeo nogu pileta koje je pripadalo mom ocu i nastradao. Užasne stvari su se događale, siromaštvo, glad... mislim da sam zbog toga volio ljepotu. Kad smo mama i ja hodali gradom, gledao sam zgradu kazališta, muzeje... nešto u krvi mi je govorilo: Daj to pogledaj, to će biti tvoj život – počeo je svoju priču Jureša.
Ovih dana život ga je opet doveo u rodni Zagreb. Na svoj osamdeseti rođendan potpisao je darovni ugovor kojim je svoju veliku zbirku od 482 predmeta u najvećoj mjeri posvećena baletu donirao Muzeju za umjetnost i obrt, zaduživši hrvatsku kulturu jednom od najvećih donacija u 140-godišnjoj povijesti tog muzeja. Sa samih početaka svoje baletne karijere pamti ulogu patuljka u baletu “Carstvo patuljaka” s balerinom Beatom Devčić Domić u zagrebačkom HNK.
Najljepša žena na svijetu
– Ja sam tad imao pet-šest godina i bio sam potpuno zaljubljen u nju, mislio sam da je najljepša žena na svijetu, Drugi sam put tu nastupio s Anom Roje. Poslije sam otišao u Englesku – kaže Jureša, priznajući da mu je žao što nije više puta nastupio u zagrebačkom HNK. Beati Devčić Domić priznao je ljubav 73 godine kasnije, na potpisivanju ugovora s MUO-om. Tom prigodom u atriju muzeja okupili su se brojni uzvanici, od poznatih baletnih lica do prijatelja iz školskih dana. Četiri potpisana ugovora obavezali su muzej da osim čuvanja ove vrijedne kolekcije, uskoro napravi i novu izložbu. Nedavno zatvorena izložba “Orašar – najljepša božićna bajka” privukao je preko 30 tisuća u MUO, a izloženi predmeti bili su prva Jurešina donacija. Među doniranim predmetima nalazi se i velik broj kostima i nakita koje je sam dizajnirao pod svojim svjetskim imenom Jelko Yuresha. A u inozemstvo ga je, nakon školovanja u Internacionalnoj školi baleta Kaštel Kambelovcu, odvela politika.
– Krajem 1957. godine htjeli su da potpišem ugovor za prvaka splitskog baleta. Donijeli su mi dva ugovora: jedan da budem plesač u splitskom kazalištu, a drugi da budem član Komunističke partije. Ispričao sam se i rekao da nisam političar, nego umjetnik te da ću potpisati samo ugovor o baletu. I kad sam skoro potpisao, čovjek koji je donio te dokumente rekao je: “Dobro, vi potpišite za balet, ali mi vam ne možemo garantirati umjetnički napredak.” U roku od nekoliko dana uspio sam dobiti stipendiju u londonskoj baletnoj školi, kamo sam odletio preko Pariza – prisjetio se Jureša, koji je u Londonu upoznao i svoju buduću suprugu Belindu Wright, jednu od najvećih balerina 20. stoljeća.
Odabrala je baš njega
– U Kaštel Kambelovcu smo često čitali baletne magazine. Belinda je bila na naslovnicama i uvijek sam je kritizirao – šminka bi trebala biti ovakva, za klasičnu balerinu to bi trebalo biti ovako... No kad sam došao u London, to je bila prva zvijezda koju sam sreo, nevjerojatno! Među trideset plesača na jednoj audiciji, odabrala je baš mene da zajedno nastupimo na festivalu u Švicarskoj. Bila je jako nježna balerina, a takve sam uloge imao i ja. Nismo se bavili cirkuskim stvarima, mi smo plesali Giselle, Labuđe jezero, Trnoružicu, sve jako romantično – kaže Jureša.
Sa suprugom je proputovao svijet, a posebno su ih voljeli školarci.
– Belinda i ja pojavljivali smo se na posterima u dječjim časopisima i vjerujem da smo mnoge inspirirali da se počnu baviti baletom. Samo u Singapuru nastupili smo pred pet tisuća ljudi! – prisjetio se naš sugovornik. I samog ga je u mladim danima inspirirala jedna velika baletna ličnost.
– Nedugo nakon rata u Zagreb je došao film “Red Shoes” s Moirom Shearer. Kad sam ga vidio, znao sam da idem u balet. Kad sam 1959. godine došao u London, u samo nekoliko tjedana upoznao sam ljude koji su radili na tom filmu! – kaže nam Jureša.
Njegova umjetnička crta povukla ga je u slikarstvo, fotografiju, kostimografiju, scenografiju, ali i dizajn nakita i interijera, ali s baletom je proputovao svijet.
– Plesali smo u Kini, Japanu, na Novom Zelandu... i svuda smo slušali probleme s politikom, ekonomijom, jezicima, religijom... I još uvijek je tako, kao u doba Rimskog Carstva robujemo centrima moći. Kada bi se umjesto politikom svi bavili plesom, vjerujem da ratova ne bi bilo – poentirao je Jureša za kraj.
Morao sam otići iz Splita jer nisam bio član partije ------------------------------------------- neistina, laž, insinuacija, fuj!