U Zagrebu je upravo u tijeku javna rasprava o dugoročnoj strategiji
kulturnog razvoja, zanimljiva iz više razloga.
Ponajviše, naravno, zbog iznimnih kulturnih programa koje
metropola već godinama proizvodi, ali i zbog visokih proračunskih
sredstava namijenjenih kulturi – ove je godine to čak
577,466.260 kuna, što je točno polovina cjelokupnog državnog
proračuna za kulturu.
Prema najavama, 2009. Zagreb će izdvojiti i oko 18 milijuna kuna za
film i filmske djelatnosti, pa će pored mnoštva filmskih
festivala i sufinanciranja dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog
filma Zagrepčani, čini se, uspostaviti i stalno financiranje, odnosno
fond za cjelovečernji igrani film – jedan od
najuspješnijih hrvatskih kulturnih izvoznih proizvoda
posljednjih godina.
Jedna od tema u sklopu rasprave o filmskoj djelatnosti unutar
strategije kulturnog razvoja Grada Zagreba bila je i – treba
li Zagrebu i Hrvatskoj dvorana kinoteke i hoće li i kada ona ponovno
otvoriti svoja vrata.
Još prije tri godine u dokumentu namijenjenom upravo
kulturnoj javnosti, pod nazivom “Činjenice vezane uz dvoranu
Kinoteke u Kordunskoj; uz Kino Tuškanac i uz Hrvatsku
kinoteku” dr. Hrvoje Turković pokušao je objasniti
da je Hrvatska kinoteka osnovana još 1979. te da nije ni
tada, ni bilo kada imala ikakvih veza – ni ugovornih, ni
programskih – s kinodvoranom Kinoteka u Kordunskoj ulici.
Stoga je gotovo nevjerojatno da i danas, gotovo osam godina nakon
zatvaranja te zagrebačke kinodvorane, postoje nejasnoće o kinoteci u
Zagrebu.
Nacionalni filmski arhiv
Hrvatska kinoteka je, dakle, kao nacionalni filmski arhiv utemeljena
Zakonom o kinematografiji iz 1976. godine (NN 29/1976). Od 1979. godine
kao poseban odjel djeluje u Hrvatskome državnom arhivu. Temeljna joj
je zadaća prikupljanje, čuvanje, zaštita i
korištenje sveg filmskoga gradiva proizvedenog na području
Republike Hrvatske.
Kinodvorana pod imenom “Kinoteka” u Kordunskoj
svojedobno je pripadala Centru za film i filmsku kulturu Narodnog
sveučilišta grada Zagreba, koji je u 70-im i 80-im godinama
prošlog stoljeća sklopio ugovor s Jugoslavenskom kinotekom u
Beogradu – tadašnjom saveznom kinotečnom ustanovom
svih jugoslavenskih republika – i prikazivalo filmske kopije
iz središnjeg beogradskog filmskog arhiva kome su bili
zakonski obvezni pridonositi svi distributeri bivše države.
Nakon izbijanja rata 1990. prekinute su veze s Beogradom i
Jugoslavenskom kinotekom, zagrebačka kinodvorana Kinoteka prestala je
funkcionirati kao kinotečna dvorana, pripojena je poduzeću Filmoteka
16, a ono pak gradskoj filmskoj ustanovi Zagreb film, koji je dvoranu
iznajmljivao Hrvatskom filmskom savezu, najčešće za programe
europskog filma i dostupni kinotečni repertoar.
Bez autorskih prava
Kako je Hrvatska kinoteka i dandanas u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva
– dakle nije samostalna – i nikada nije imala
vlastitu kinodvoranu, novopostavljeni direktor Zagreb filma Vinko
Brešan predložio je 2005. godine da Hrvatska kinoteka od
Zagreb filma preuzme i kinodvoranu Kinoteka za svoje potrebe, no, bilo
je to i vrijeme vraćanja nacionalizirane imovine pa je kinodvorana
sudskim putem vraćena izvornom vlasniku, zagrebačkoj župi sv. Blaža,
gdje je originalno bilo zamišljeno da, u sklopu
crkveno-pastoralnog kompleksa, posluži kao kino katoličkog slikokaza
Prosvjeta, ali je nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirana.
No, da i nije došlo do sudskog povrata, pitanje je
što bi Hrvatska kinoteka prikazivala u kinodvorani Kinoteka.
Jer, arhiviranje i prikazivanje dvije su potpuno različite djelatnosti.
Hrvatska kinoteka, kolokvijalno rečeno, čuva, zaštićuje i
restaurira hrvatske filmove, ali čak i kad bi svu tu građu željela
prikazivati, nema na to pravo ako postoji producent ili distributer
– vlasnik tih prava. Tako i danas, ako bilo koje kino želi
javno prikazati neki film iz šezdesetogodišnje
povijesti Jadran filma – primjerice
“Brezu” Ante Babaje (ili pak Golikov “Tko
pjeva, zlo ne misli” u vlasništvu Croatia filma)
susrest će se s dvostrukim problemom. Prvo, bit će vrlo
teško od Hrvatske kinoteke dobiti 35-mm filmsku kinokopiju
na čije su stanje i moguća oštećenja prilikom projekcije
arhivisti izrazito senzibilni, a istovremeno, vrlo je vjerojatno da će
i vlasnik prava, producent, zahtijevati nemalu financijsku nadoknadu za
javnu projekciju. Čest je slučaj da je nositelj autorskih i
prikazivačkih prava nekog filma ujedno i producent.
Kad je riječ o stranim filmovima – kopije onih čija su prava
domaći distributeri otkupili za ovdašnja kina,
doduše, također se nalaze u prenapučenim
spremištima Hrvatske kinoteke, ali ta se prava otkupljuju na
određeno vrijeme – najčešće nekoliko godina
– pa ni postojeće kopije tih filmova više nije
moguće legalno prikazivati.
Dakle, razlozi nedostupnosti određenih filmova nisu samo u često
spominjanom otuđenju filmske građe u Beogradu, iako je i toga bilo,
nego su formalnopravne naravi. Hrvatska kinoteka potražuje od
Jugoslavenske još oko 800.000 metara nikada vraćenog
originalnog hrvatskog filmskoga gradiva iz razdoblja prije Drugog
svjetskog rata i za njegova trajanja, koje je od iznimne važnosti za
domaću filmologiju i kulturu, te kopije stranih filmova što
su ih do osnutka Hrvatske kinoteke otkupljivali ovdašnji
distributeri.
Ministar obećao muzej
Službeni ugovorni odnos što ga je nekoć imala kinodvorana
Kinoteka u Kordunskoj s Jugoslavenskom kinotekom danas ima Hrvatski
filmski savez, odnosno Kino Tuškanac sa Hrvatskom kinotekom.
Taj ugovor o poslovnoj suradnji podrazumijeva i ravnopravno
sudjelovanje stručnih djelatnika Hrvatske kinoteke (kao člana
Programskog vijeća HFS) i potpunu suradnju u osmišljavanju
kinotečnih programa koji se godinama uspješno prikazuju u
Kinu Tuškanac. Dakle, može se reći da Zagreb ima kinoteku,
iako, nažalost, Hrvatska kinoteka nema svoju dvoranu. Bilo bi, naravno,
idealno da je ima, pa da može prikazivati domaće filmove iz vlastitog
fundusa za čije projekcije ima ili dobije odobrenje, a još
bi bolje bilo da postoji i filmski muzej, u kome bi se mogle
prezentirati mnogobrojne memorabilije iz povijesti hrvatske
kinematografije, o kojima također skrbi Hrvatska kinoteka.
No, to je sklizak teren financijske, prostorne i kadrovske
opremljenosti – to su stalna bolna pitanja koja ih muče, pa
je djelatnicima Hrvatske kinoteke i ravnateljici Carmen Lhotki uoči
otvorene javne rasprave o filmskoj djelatnosti unutar
Strategije kulturnog razvoja grada Zagreba kao melem na ranu
došlo i obećanje ministra Biškupića o izglednom
uređenju filmskog muzeja i bar male prateće kinodvorane. Valja se
nadati da će se za tu vrijednu inicijativu uistinu uskoro i naći
sredstva, a do toga, ali i poslije, svi oni koje zanima klasični domaći
i međunarodni kinotečni program i aktualni nehollywoodski filmovi mogu
pratiti bogate programe “zagrebačke kinoteke”
– Kina Tuškanac – gdje tim za filmske
programe prikazuje kvalitetne filmove čija prikazivačka prava jamče
njihovi legalni nositelji – najčešće strani
kulturni instituti sa svojim mnogobrojnim predstavništvima u
Hrvatskoj.