Nikada prije nije bila u Londonu, ni u Velikoj Britaniji uopće, no mlada Zagrepčanka Laura Roklicer čvrsto je odlučila ostvariti svoj san i studirati u inozemstvu.
Izabrala je Northampton, nedaleko od Londona. Stigla je na odredište u rujnu 2015. i upisala studij medijske produkcije i pokretne slike, a paralelno i psihologije. Samo osam mjeseci poslije, u svibnju 2016., ta je studentica otvorila vlastitu produkcijsku kuću, a registrirala ju je za tek – poduzetnicima u Hrvatskoj nepojmljive – dvije minute. Kako bi snimili svoj prvi videospot, mladi britanski rock band Robbing Dogs ona je dovela u hrvatsku pustinju – Đurđevačke pijeske. Isplatio se, Laura je u Velikoj Britaniji nagrađena za tu režiju.
– Nebo i zemlja su Velika Britanija i Hrvatska! Lijepo mi je na obje adrese, ali poslovno je neusporedivo više prilika u ondje, nažalost. Za godinu dana već sam počela zarađivati od filma, nisam morala raditi nikakve “šljakerske” poslove – započinje 21-godišnja Laura, studentica treće godine. Dvije su joj minute, doslovce, trebale da otvori firmu u Londonu, i to udobno zavaljena u svom stolcu.
– Ondje je sve to neusporedivo lakše nego u Hrvatskoj. I sve se odrađuje online. Kliknula sam na internetsku stranicu britanske vlade, registrirala se, upisala sve podatke i to je bilo to. U obrascu se traže, praktički, ime i prezime, adresa, broj putovnice. Ne treba rodni list, niti odlaziti na petnaest lokacija. Nikamo nisam morala fizički ići, ni u općinu ni na policiju. Za tjedan dana stiglo mi je na kućnu adresu pismo potvrde i registracijski broj firme – fascinirana je Laura lakoćom kojom je zagazila u poslovne vode. Nije nužno ući ni u banku kako bi se otvorio poslovni račun.
– Procedura u banci malo je kompliciranija, ako se to uopće može tako reći jer sam i račun otvarala internetom, no traje koji dan dulje. Primjerice, osobnu iskaznicu nije potrebno odnijeti izravno u poslovnicu, nego ju je dovoljno i fotografirati mobitelom te poslati e-mailom. Službenici banke, na koncu, nazovu kako bi potvrdili zašto otvarate račun i sve je riješeno – navodi. Vlasnicima firmi savjetuje se angažirati knjigovođu kako bi im vodio poslovne knjige i izračunavao porez, no Laura kaže kako i to uspijeva odraditi sama.
Završila je, inače, zagrebačku VII. gimnaziju i prijavila se na pet fakulteta u Engleskoj. “Muke” su nastale kada je saznala da su je – svi primili. Odlučila se za Northampton jer je nadomak Londona, a jeftiniji je.
– Upisala sam medijsku produkciju jer sam od tate “pokupila” gene za pisanje i on me u tome podupirao, a i filmovi su me oduvijek zanimali. Potječem iz scenarističke sredine, prije sam i sama pisala scenarije, no na studiju sam zavoljela režiju više od ičega – govori Laura, čiji je otac Robert književnik, dramaturg i glumac. Studira i psihologiju jer ju, na koncu, smatra i vrlo korisnom za režiju.
– Korisna je u komunikaciji s ljudima, organiziranju cijeloga tima – kako na setu razgovarati s ljudima, kako glumca potaknuti da odradi ono što želite, da mu se zasuze oči, ili da se naljuti pred kamerom. Psihologija tu pomaže, maestralno! – rezimira naša sugovornica, kojoj je umjetnički uzor David Fincher, tvorac niza psiholoških trilera. Zaokružila je tako, vjeruje, cjelinu.
– Vidim se u budućnosti u režiji, ali voljela bih doktorirati i na filmu i na psihologiji. Ne studiram zbog diplome, nego jer me to uistinu zanima i zaista uživam i na fakultetu i na akademiji. Sve se vrti oko prakse i sve što učite ima smisla, a ne da se definicije “bubaju” napamet i potom zaborave za tjedan dana. Prvi smo dan na studiju odmah primili kameru u ruke – opisuje ona princip rada na sveučilištu u Northamptonu.
Prihvatila se i ona posla pa je tako nastala i produkcijska kuća MOGS. Započeo je potom lov na klijente. Javlja se na oglase i šalje životopis koji, ako i ne dobije posao za koji se prijavila, u pravilu ne završava u smeću, nego ulazi u “bazu” pa je zovu kada je zatrebaju. Njezin MOGS potpisuje niz promocijskih filmova na britanskom tržištu, reklama za online platforme, ali i spot za tamošnji mladi bend Robbing Dogs i njihov prvi singl “Sorry, Not in Service”. Spot je, do sada, bio službeno izabran za festival TMFF u Engleskoj i osvojio Joint Runner Up nagradu na festivalu London X4. Cijela je ta priča počela kao Laurin projekt za studij, a put ih je odveo u – “hrvatsku Saharu”.
– Čim sam poslušala singl, odmah mi je kroz glavu prošla slika: on mrtav leži u pustinji, u odijelu, ona pleše oko njega... Pronašla sam nekoliko lokacija za snimanje u Engleskoj, ali nisu odgovarale jer sam baš htjela da to bude pustinja i da prži sunce. Afrika nije bila rješenje, malo je predaleko i izvan je budžeta – prepričava nam. Posjela je, stoga, članove benda i pitala ih što misle o putu u Hrvatsku. Pogledali su se začuđeno.
– Nikada prije nisu bili u Hrvatskoj, a za đurđevačku pustinju nisu nikada čuli. Objasnila sam im da će stvaranje spota koštati nešto više, ali obećala sam im osigurati profesionalnu opremu i ekipu, producenta, i to sve gotovo besplatno, čak sam im našla i povratne avionske karte za svega 300-tinjak kuna. Svidjela im se ideja, uvukla sam ih u tu priču. Na putu u Đurđevačke pijeske, kad smo već bili u blizini, pet smo se puta izgubili. Snimali smo sve u jednom danu pa je bilo dosta stresno. Pustinja je malena, a morali smo stvoriti dojam prostranosti. Usto, okružena je zelenilom pa smo se snalazili tako da smo, primjerice, kameru položili nisko, da se iza dine ne vidi šuma – kaže.
Laura će ocijeniti kako se u Velikoj Britaniji dobro snašla, dodat će kako iskreno voli Hrvatsku, koja joj je domovina, voli posjetiti obitelj, no ne bori se s teškom nostalgijom.
– Odgovara mi njihova kultura, a posebice mnoštvo prilika za posao. I prije nego sam pokrenula vlastitu produkciju, volontirala sam na UoN TV-u, televiziji na našoj akademiji. Bila sam i produkcijska asistentica na dugometražnom filmu u kojemu je glavnu ulogu igrao Michael Byrne. Angažirali su me i za TV show GT Academy koji se prikazivao na osam nacionalnih televizija diljem svijeta. Vrijednost je takvih projekata što stvorite veze za daljnju karijeru. Globalno uspješni ljudi znaju reći: “Ja sam više puta pao, nego što ste vi uopće pokušali. Zato sam uspio.” Volim komunicirati i upoznavati nove ljude, imam tisuću ideja, jedna će proći, a ako i ne prođe, bit će nova prilika – razmišlja ona.
Surađuje s producentima i profesionalnim timom u Londonu, radeći na reklamama. U timu od samo četvero ljudi, preuzela je ulogu redatelja niza dokumentarističkih epizoda “Tajne povijesti”, a prva se epizoda snima u prosincu. Snimala je i u Auschwitzu u siječnju, a slijedi produžetak te priče, koji će se odigravati u Jeruzalemu.
A prije odlaska u Englesku, još kao gimnazijalka, pisala je tekstove za pjesme te scenarije, pa tako i tekst za predstavu “Zen Zen” u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje se kratko okušala i u glumi.
– Ja sam čovjek iza, ne ispred kamere.
Kak "zagrepčanku Lauru" i njezine nije sram se naslikavati za ovakvu lažljivu kampanju? Prvo, primili su je na sve fakultete jer se plaćaju, pa studiraš gdje hoćeš ak platiš. Pretpostavljam da plaćaju roditelji, a možda i hrvatska država nekom korupcijom stipendijom. Faks koji je upisala nije baš nekaj. Ono, upišeš faks u Petrinji, OK... Faksovi u Engleskoj silno trebaju novac, pa su na Oxbridgeu (Oxford i Cambridge) ukinuli učenje latinskoga, koje je zapravo nužno) na studiju francuskoga jer ga studenti s istoka nisu mogli svladati. Tak da je zapravo zagrebački studij francuskoga kvalitetniji. Bez obzira na licencu Oxbridgea... Sve je to fama i laž, i tamo. Drugo, kaj firma, koji su uspjesi, bilance... kaj je postala već Mark Zuckerberg, ono, kaj je ostvarila, tek je stupila u život i živi od roditeljskog novca? Sram te bilo, "zagrepčanka Laura" i tvoje kaj se ovak prolijevate javno, vjerojatno ti treba taj novac koji si dobila za ovu kampanju za boravak u Londonu, jer nije jeftino.