Nataša Dorčić jedna je od najcjenjenijih, najugodnijih, ali i najskromnijih glumica u hrvatskom filmskom i kazališnom svijetu. Ova dugogodišnja članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih i majka dvojice mladih glumaca igrala je i u dvadesetak filmova i TV serija, a najnoviji nastup imala je u filmu “Nosila je rubac črleni” hrvatskog redatelja s američkom adresom Gorana Dukića, u kojem igra glavnu ulogu kume Anke. Posebnost filma, po mnogočemu drukčijega od onoga što smo u hrvatskoj kinematografiji dosad gledali, naratorska je uloga Isusa Krista, a glavna glumačka partnerica Nataši Dorčić bila je – dresirana svinja koja u filmu i govori! Ovu razigranu zagorsku komediju s pjevanjem, smještenu u devedesete godine, u prvim danima prikazivanja u hrvatskim kinima pogledalo je gotovo tri i pol tisuće ljudi, a izrazito dobre reakcije film je izazvao na Pulskom filmskom festivalu, gdje je dobio nagradu Zlatna vrata Pule kao hrvatski film s najvećom ocjenom gledatelja. Nataša Dorčić zadovoljna je dosadašnjim reakcijama, a razgovarali smo neposredno nakon, možda i najvažnije, zagorske premijere filma.
U kina je napokon došao film “Nosila je rubac črleni” koji je ljetos visoko ocijenila premijerna publika. Vidim da ste osobno bili na nekoliko projekcija, što vam ljudi govore?
Gledala sam film među publikom i u Puli i u Zagrebu na premijeri, a krajem prošlog tjedna sam u Krapinskim Toplicama prisluškivala reakcije kroz vrata kina. Publika stvarno uživa i reagira na sve i to me veseli jer “Nosila je rubac črleni” rađen je s tim ciljem da se ljudi malo odmore od svakodnevice. Reakcije su stvarno jako dobre, ljudi su stvarno iskreno sretni i zadovoljni filmom na raznim razinama, i zbog toga što je na kajkavskom i što je film vizualno lijep i šaren, sviđaju im se jako i gluma i glazba i kostimi i scenografija i šminka, a i naša maštovito čudesna priča…tako da mojoj sreći nema kraja.
Kako ste završili u Dukićevu filmu i jeste li se posebno pripremali za ulogu kume Anke?
Goran Dukić i ja imamo već jedan uspješan kratki film iza sebe. Riječ je o filmu “Mirta uči statistiku”, još s Akademije, iz daleke 1991. Znajući da smo jako lijepo surađivali tada, pozvao me na audiciju za “Nosila je rubac črleni” i dobila sam ulogu Anke. Najviše sam vremena u pripremi te uloge potrošila na dresiranje i vježbanje scena s mojoj prasicom Bebom, zatim sam usavršavala kajkavski i vježbala nošenje košare na glavi, a sve ostalo bilo je na intuiciji i inspiraciji u tom trenutku, ponajviše zbog toga što glavna glumica, prasica Beba, bila je nepredvidljiva, a često i svojeglava.
Kako je bilo glumiti u filmu u kojem vam je glavna glumačka partnerica – svinja?
Nije bilo lako…treba naučiti svinju da glavu diže gore jer sve što nju zanima zapravo je dolje, na podu, traži hranu i ruje po zemlji… Treba je naučiti da sjedne i legne, da krene i da hoda kad po scenariju to treba i učiniti. Zahvaljujući Vedranu Vukomanoviću, treneru potražnih pasa i koordinatoru za životinje na filmu, i svakodnevnom radu dva, tri mjeseca prije početka snimanja, uspjeli smo se pripremiti..
Smatrate li da je ovo jedan od filmova koji bi mogli razbiti (ili produbiti?) predrasude o hrvatskoj kinematografiji?
Nadam se da će biti tako jer film je stvarno drukčiji od ostalih svojom temom, vizualnim dojmom i zapravo svime. Mislim da nitko neće požaliti odlazak u kino ovog puta te da će ga preporučiti i svojoj obitelji i prijateljima, jer film za publiku treba publiku!
U zadnje smo vas vrijeme relativno rijetko viđali na filmu – kako to?
Nije da me baš često zovu da snimam nešto, prije ovoga sam radila “Ladu Kamenski”, ali sam nakon “Nosila je rubac črleni” snimila i danski film “Camino”. Tako je kako je, nisam sigurna ni da bih pristala na bilo što, volim se zaljubiti u projekt.
Mnogo glumica u zadnje se vrijeme okušalo u redateljskim vodama, jeste li i sami razmišljali o tome?
Nisam. Kad radim, onda glumim, a kad ne glumim, onda živim. Radije bih se okušala u nečemu posve drugom od svog zanimanja.
Koji su vam najdraži projekti na kojima ste radili?
Ne mogu izdvojiti nijedan. Svaki radim kao da mi je i prvi i zadnji. Svaki me veseli i u svaki se zaljubim. To je kao da me pitate koje svoje dijete volim više. Svakog volim najviše.
Sinovi su vam također glumci, kao i bivši suprug. Kako je živjeti u glumačkoj familiji?
Da, Toma i Tit Emanuel su glumci ili se uče biti glumci, kao i njihov tata Sven i njihov stric Rene i njihov bratić Fabijan Pavao. “Glumački klan Medvešek”. I moja kći Roza Medvešek odabrala je istu akademiju, ali drugi studij, ona će biti producentica. A što reći, vesela i radišna smo ekipa i sve nas je više.
Boje li se dečki da će ih u profesionalnom smislu percipirati kao “vaše sinove”?
Mislim da se ne boje niti su tako odgojeni, a ni ja ni Sven ne miješamo se u njihove mogućnosti, želje i odluke. Nisam bila za to da rade ovaj posao koji nije nimalo lak i za koji je osim talenta i puno rada potrebno i jako puno sreće. Ponosna sam na njih jer na svoj način idu prema svojoj profesiji i razvijaju se kao odrasli ljudi.
Rođeni ste u Rijeci, radite u Zagrebu, ali čujem da sve više vremena provodite na Lošinju. Kakav vam je život tamo?
Tamo živim život u miru i tišini, a bavim se kućom, vrtom, mačkama i sobom. Ove godine napravila sam marmeladu od trešanja i od nešpule, liker od nešpule, osušila sam smokve, macerirala sam smilje, sad čekam mandarine... Imam posla više nego vremena.
Za kraj, čime se novim bavite? Hoćemo li vas uskoro gledati u nekoj novoj predstavi, seriji, filmu?
Osim svih svojih radnih obaveza u Zagrebačkom kazalištu mladih, čeka me premijera danskog filma “Camino” i to bi za sada bilo to.
