Sjećate li se MTV Unplugged serijala akustičnih nastupa? Premda još postoji, najbolje trenutke doživio je početkom devedesetih kad nije bilo značajnijeg imena koje se nije odazvalo zovu MTV-jevske histerije. Među njima bili su i Pearl Jam koji su nastup iz 1992. na vinilu objavili tek sada, na Record Store Day 28 godina kasnije.
Snimljen u ožujku 1992., a prikazan dva mjeseca kasnije, MTV Unplugged zabilježio je bend u akustičnom izdanju nakon objavljivanja prvog albuma, sa samo jednim singlom s njega (“Alive”), čak i prije nego što je format postao globalno uspješan. Zgodan je podatak da je tada snimano nekoliko programa isti dan, pa su tog 16. ožujka u televizijskom studiju zabilježena tri nastupa (Boyz II Men, Joe Public and Shanice i Mariah Carey), a Pearl Jam došli su na red oko ponoći, usred jake zime zbog koje je publika koja je čekala na ulazak satima stajala na hladnoći ispred studija.
Godinu dana prije proslave tridesete godišnjice osnutka sastava, Pearl Jam jedni su od rijetkih iz te generacije koji ne tavore u prošlosti nego su i danas jaka snaga. Možda čak i važniji nego na počecima kad su bili dio grunge navale iz Seattlea. Usporedimo li njihov zadnji studijski album iz 2020. “Gigaton” (Universal Croatia) i “MTV Unplugged” (Sony/Menart), dolazimo do jasnih zaključaka. Čak su se i tada, u razdoblju ratoborno glasne svirke, uspjeli snaći u akustičnom formatu koji im je zabranio najglasnije oružje, ali su njihovo najjače oružje bile pjesme, bez obzira na to u kojem ih obliku izvodili. Bio je to i jedan od razloga zašto je Unplugged s imenima poput njih ili Nirvane imao toliko utjecajan pristup, afirmirajući nova imena kod globalne publike i nešto različito spram sirupaste akustike u koju su se pretvorili mnogi predvidljivi nastupi serijala.
No, ni 28 godina kasnije Pearl Jam nisu se pretvorili u predvidljivu instituciju, što pokazuje i album “Gigaton”, prvi nakon “Lightning Bolt” iz 2013. i jedan od najzanimljivijih u karijeri bez velikih padova. Zajednički autorski rad sastava i koproducenta Josha Evansa u 12 pjesama donosi garažnu vatru, psihodeliju, akustične balade (“Alright”), političke komentare, elektroniku, višeminutne himne, naklon Talking Headsima (“Dance Of The Clainvoyants”) i The Who i Peteu Townshendu (“Comes Then Goes”), te sjajnu svirku provjerenog benda u kojoj su međuigre gitara Mikea McCreadyja i Stonea Gossarda nastavak ponajboljih gitarističkih radova iz povijesti rocka.
Slično je bilo i kad su objavili prvi album “Ten” ili odsvirali sada objavljen “MTV Unplugged”. Nekadašnji dualizam Beatlesa i Stonesa ili Sex Pistolsa i The Clash prelio s i u dane grungea, pri čemu su Pearl Jam uspješno izdržali trajn(ij)u ulogu glazbenika svijesti i savjesti, dok je Nirvana izgorjela i nestala kao velika buktinja i perjanica u samorazarajućem brzom letu. Gledao sam ih uživo 1998. u Ljubljani, 2005. u Zagrebu, pa na zadnjim turnejama na stadionima u Trstu i Udinama, ali mi je najspektakularnije iskustvo bio nastup s Neilom Youngom 1995. u Salzburgu. Na glavnom gradskom trgu preko puta Mozartova kipa koji je sve šutke promatrao, Pearl Jam su u uzajamnoj ljubavnoj misiji bili prateći sastav na Youngovu albumu “Mirror Ball” i zatim održali povijesnu miniturneju od samo pet-šest zajedničkih koncerata u istoj funkciji Youngova pratećeg sastava.
Pearl Jam smjestili su se negdje pri kraju crte koja povezuje Eddieja Cohrana, The Who, Brucea Springsteena, The Clash i Neila Younga. Osim što se služe usporedivim sredstvima, a tu je i simbolika skokova Eddieja Veddera s gitarom na pozornici nalik Peteu Townshendu iz The Who, Pearl Jam danas, kao i The Who nekad, imaju sličnu funkciju čišćenja rock-glazbe od otrovno kompromitirajućih tvari i razblažujućih sastojaka. Uostalom, Townshendova “Baba O’Riley” redovito se pušta s razglasa kao uvod u njihove koncerte.
Cijela karijera gotovo da im je podcast na temu beskompromisnog rocka sa stavom i sviješću. Moglo bi se reći da zbog takvih izvođača rock-glazba još ima smisla, a jedni od rodonačelnika i manekena grungea iz Seattlea – pokreta koji je vratio rock-glazbu na top-liste i spasio je od prijetećeg izumiranja koncem osamdesetih prošlog stoljeća – zadnjih su se godina odrekli ikonografije i nostalgije te rade prilično samozatajno prema uvriježenim mjerilima šoubiznisa. Stari je svjetonazor još prisutan, ali je grupa na najmanju moguću mjeru smanjila sve ikonografske i vizualne momente koji bi danas mogli djelovati kao karikirana komercijalna slikovnica na temu kako izgleda ljubitelj, tj. izumitelj, grungea. Drugim riječima, nigdje ni traga obrnuto stavljenim bejzbolskim kapama, kratkim hlačama i kariranim košuljama, ali dobre glazbe ima na sve strane, pa i na “Gigatonu”.
Albumi
Dvadeset tri godine nakon što je s grupom Oasis nastupio u programu MTV Unplugged, prošle godine Liam Gallagher vratio se sličnom zadatku u britanskom Hullu, snimivši televizijsku emisiju iz koje je nedavno objavljen koncertni album “MTV Unplugged Live at Hull City Hall”.
No, iako je koncepcija slična, sve ostalo promijenilo se od vremena kada je s Oasis bio na vrhuncu karijere i britanske rock-scene, svačija omiljena “igračka”, a pogotovo medija. “Nisam umjetnik, ne vidim se tako, to ostavljam Paulu Welleru, Noelu Gallagheru ili Johnnyju Marru. Ja sam rock’n’roll pjevač, to je ono što radim”, rekao je nakon nastupa u Hullu na kojem je demonstrirao upravo to. Jednom od prepoznatljivih vokala devedesetih i danas je najjače oružje upravo glas, iako je pospremio i nešto dobrih pjesama iz solokarijere (“Once”) i rada u bendu The Beady Eye.
Na MTV Unpluggedu, okružen akustičnim gitarama, gudačkom sekcijom i pratećim ženskim vokalima, Liam Gallagher kombinira pjesme iz samostalne karijere i nekoliko iz vremena Oasis (“Some Might Say”, “Stand By Me”, “Cast No Shadow”, “Champagne Supernova”) pretvarajući se pomalo u Roda Stewarta svoje generacije. Što ne mora biti loše ako imate dobar glas i zalihu lijepih pjesama. No, teško se oteti dojmu nastupa s plaže kojem fali energije, a pogotovo bilo kakvih aranžmanskih pomaka koji bi deset pjesama u ovakvim verzijama učinili zanimljivijima. Umjesto toga, Liam Gallagher priuštio je okupljenima i svima koji sada slušaju album sirupastu, predvidljivu vožnju istim smjerom od početka do kraja.
(Warner/Dancing Bear)
Imala je smisla prije njih, imat će i nakon.