Božena Končić Badurina u umjetničkom radu primjenjuje site-specific i multimedijski pristup, s naglaskom na performansu, tekstu i crtežu, a niz godina bavi se temom ženskog rada. Subjekt njezine nove izložbe je Jadranka Klekar, trešnjevačka borkinja za ženska i radna prava, a izložba njezinih crteža do 16. travnja postavljena je, a gdje drugdje nego u Novoj bazi na Trešnjevci.
Odakle interes za životom i djelom Jadranke Klekar?
Jadranka Klekar jedna je od brojnih Trešnjevčanki koja je dala priloge za fundus Muzeja susjedstva Trešnjevka. U mnoštvu materijala koji se ondje čuva najveću pažnju su mi privukle upravo njezine fotografije koje govore primjerice o njezinu djetinjstvu i odrastanju na Trešnjevci, o podstanarstvu na Novoj cesti i o njezinu radu u hotelu Laguna u Kranjčevićevoj. Muzej susjedstva Trešnjevka pokrenuo je kustoski kolektiv BLOK koji godinama djeluje na Trešnjevci. Muzej funkcionira na način da građu prikuplja izravno od stanovnika kvarta, a budući da zasad još nema fizički prostor, svi donirani materijali se skeniraju, fotografiraju i čuvaju u virtualnom fundusu. Osim prikupljanja građe, BLOK u suradnji s umjetnicima organizira i osmišljava cijeli niz programa poput izložbi i radionica kroz koje se taj fundus na razne načine dalje obrađuje i aktivira. Kao jedna od pozvanih umjetnica već nekoliko godina sam uključena u te aktivnosti. U okviru svog istraživanja pokrenula sam i književno-likovnu radionicu koju treću godinu zaredom vodim s Oljom Savičević Ivančević. Na njoj velikim dijelom radimo s materijalima iz virtualne zbirke, a polaznice (većinom žene) su radom i/ili stanovanjem vezane za Trešnjevku.
Kako je nastala izložba, jeste li upoznali Jadranku?
Jadranku sam upoznala, nekoliko puta smo se sastale, puno smo razgovarale i ona je sve vrijeme bila uključena u proces nastajanja izložbe. Kad sam na naš prvi sastanak donijela punu bilježnicu skica i crteža koji su nastali prema predlošcima njezinih fotografija iz fundusa MST-a, pomalo sam strepjela kako će reagirati, hoće li joj se dopasti, no pokazalo se da je moj strah bio neopravdan i da su te prve skice kod nje pokrenule cijelu bujicu priča i sjećanja. Jadranka mi je još na tom prvom susretu rekla da se i sama bavila mišlju da u nekoj formi autobiografskog zapisa zabilježi svoj život, no zbog sindikalnog rada i drugih svojih aktivnosti za to nije imala vremena. Vjerujem da je i sama bila svjesna da njezina životna priča nadilazi osobnu razinu i da će se u barem nekom njezinu dijelu prepoznati mnoge žene njezine generacije, mnoge samohrane majke, mnogi vječni podstanari, mnogi koji su na vlastitoj koži doživjeli kakvu nepravdu. Izložba je zapravo izrasla iz naših susreta i razgovora, Jadranka je bila iznimna sugovornica koja mi je vrlo slikovito i živo pripovijedala o svojem životu. No ono što je možda i važnije od svega što je Jadranka proživjela je njezina snaga, srčanost, poštenje, osjećaj za pravdu i hrabrost, i to je upravo ono što mi je kod nje bilo inspirativno i osnažujuće. Izložba se sastoji od serije crteža koji kronološki, iako fragmentarno, prate Jadrankin život, od djetinjstva i odrastanja u radničkoj obitelji, rane smrti oca, prekida školovanja, rada u Laguni, a završava štrajkom koji je Jadranka kao sindikalna povjerenica zajedno s ostalim radnicima Lagune pokrenula 2001. kad im mjesecima nisu bile isplaćivane plaće. Druga linija izložbe prati povijest Jadrankina stanovanja na Trešnjevci, od stana od 24 kvadrata u kojem je živjela s roditeljima i dva brata, pa niza podstanarskih soba i stanova što je u postavu prikazano stupom maketa naslaganih jedna na drugu. Treću liniju čine tri zvučne vinjete koje daju dodani sloj priči.
Prije Jadranke bavili ste se likom i djelom i pjesnikinje i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi (1844. – 1925.)?
Da, u multimedijalnoj instalaciji "Jednakosti, bratstvo, slobodo: Gdje ste?" izloženoj 2018. na 2. bijenalu industrijske umjetnosti u Labinu. Kako je ona i sama bila Labinjanka, činilo se idealnim njezino gotovo zaboravljeno nasljeđe reaktualizirati u tom lokalnom kontekstu. U dvije staklene vitrine izložila sam izbor iz njezine privatne biblioteke koju je darovala gradu Labinu, a koja ima više od 700 naslova. Posjetitelji su mogli poslušati i zvučni zapis sastavljen od segmenata različitih govora i predavanja koje je Martinuzzi u raznim prilikama držala ženama, mladima, radnicima. Riječ je o nekoj vrsti kolaža, govoru Giuseppine Martinuzzi za 21. stoljeće, jer sam iz njezinih postojećih govora uzimala dijelove koji su mi se s obzirom na društvene probleme o kojima govore učinili jako aktualni i danas, poput nejednakosti, kritike patrijarhata, nasilja nad ženama i sl. Ako ne znamo kontekst, mogli bismo pomisliti da je govor napisan nedavno.
U fokusu pak rada iz 2017. bile su vam hrvatske njegovateljice na radu u Italiji, čime otvarate temu nevidljivog rada u kućanstvu, koji obavljaju uglavnom žene, i transmigracija?
Rad je nastao u suradnji s kulturnom antropologinjom Dugom Mavrinac koja se temom njege starijih i nemoćnih, a posebno specifičnim položajem hrvatskih njegovateljica koje odlaze na rad u Italiju dulje vrijeme znanstveno bavila. Zanimalo nas je pitanje neformalnog rada u kućanstvu, a posebno emocionalni i psihološki aspekti takvog rada. Razgovarale smo sa ženama koje su 1990-ih počele odlaziti na rad u Italiju. To su uglavnom bile prerano umirovljene ili nezaposlene žene u dobi između 50 i 70 godina koje su, radeći kao njegovateljice, u pravilu postajale glavne hraniteljice svojih obitelji. Važan i dragocjen izvor nam je bila i knjiga "Moja Italija" Katarine Abramović koja je niz godina radila kao njegovateljica. Ne postoje pouzdani podaci o broju žena koje su od 1990-ih do danas otišle u Italiju raditi kao njegovateljice jer se u to vrijeme takav rad odvijao u sivoj zoni pa su te žene na neki način ostale nevidljive, tj. neprepoznate od sustava. Naš rad bio je koncipiran u formi multimedijalne instalacije koja sadrži i umjetničku knjižicu "Ovdje i tamo". Ona kroz crtež i tekst sažima neke važne teme u životu njegovateljica čiji život se neprestano odvijao između dvije adrese, jer većina ih je 15 dana radila u Italiji, a 15 dana bi bile kod kuće u Hrvatskoj.
Vaši radovi nerijetko su žive izvedbe, takav je bio i rad "Samoj sebi" iz 2004. koji se sastojao od tekstualne instalacije prema tekstu Marka Aurelija, ali i performansa – višednevnog sjedenja u galerijskom prostoru. Njime ste promovirali ideje stoicizma o smislu i granicama slobode. Sloboda je, naime, prema stoičkim konceptima, moguća jedino u svijesti. Što je za vas sloboda?
Po tom pitanju se više ne slažem sa sobom iz 2004., iako samo i u vrijeme nastanka tog rada kao i danas dobro znala da bi za mene jedan od najvažnijih oblika slobode bila mogućnost da mogu živjeti samo od umjetničkog rada. Danas sam puno svjesnija veze između slobode i materijalnih uvjeta egzistencije pa mi se čini da takvi filozofski, a slično je i s religijskim konceptima, o trpljenju i podnošenju patnje mogu za ljude koji se svakodnevno bore za preživljavanje djelovati kao sedativ koji ih možda smiruje, ali istovremeno i umrtvljuje i otupljuje da poduzmu neku konkretnu akciju koja bi dovela do promjene.
Na čemu novom radite?
Trenutačno pripremam još jednu samostalnu izložbu koja će se krajem travnja otvoriti u MSU-u u okviru programa Okidači. To je novi program kojim se suvremeni umjetnici pozivaju da rade s radovima iz fundusa muzeja, čime se žele potaknuti neka nova čitanja tih radova. Ja ću se baviti opusom kiparice Ksenije Kantoci.
