Raskošna vizualna majstorija, u kojoj je savršeno funkcionirao i najmanji kotačić, najkraći je opis baleta Air skladatelja Krešimira Seletkovića i koreografa (i redatelja) Martina Müllera. Praizvedba u zagrebačkome HNK bila je odličan kraj ovogodišnjega slavljeničkog Biennala (samo ga je Maršal ostavio na cjedilu) jer ovaj je balet upravo glazbom dokazao moć suvremenih hrvatskih skladatelja.
Smrt kao drugo rođenje
Seletkovićev Air na trenutke je pravo bijenalsko, gotovo pa eksperimentalno glazbeno djelo, u izvedbi Ansambla Cantus pod dirigentskom palicom Berislava Šipuša, a na trenutke doslovno prozračna glazbena struktura koja slušatelja ostavlja bez daha. Bijelo finale Aira, naslovljeno Let, zasigurno spada u najljepše glazbene partiture napisane u Hrvatskoj u posljednjih pedeset godina.
Zrak je ovdje moćna metafora života, koja ide u mnogo dublje i šire slojeve od prve asocijacije kako bez zraka uopće nema života. Ovdje je zrak sve – a ponajviše su to odnosi među ljudima. Tu koncepciju zajedno su stvorili i skladatelji i koreograf, a Martin Müller u tekstu koji je o ovom baletu napisao za programsku knjižicu kaže da ga je potakao gubitak drage osobe, blizak susret sa smrću. Iz pitanja je li smrt tek drugo rođenje nastao je Zrak kao apoteoza ljudskom tijelu u pokretu. Müller ima mnogo “baleta u nogama”, snažne referencije i kao plesač i kao koreograf, a jedna od važnijih preporuka Aira stiže iz njegove biografije – naime radio je i koreografiju za slavni Cirque du Soleil, a to je i te kako vidljivo i na zagrebačkoj sceni.
Čarolija svjetla
Vidljivo je to u raskošnim slikama koje Müller slaže i preslaguje koristeći se tijelima plesača koja su mu se doslovno pustila na volju, ali i preciznošću. U tome mu je uz plesače glavna potpora autorska ekipa koju je doveo sa sobom. Posve su u službi njegove vizije Zraka kostimi i scena Eduarda Hermansa, koji doslovno žive zbog čarolije što ju je Jordan Tuinman ostvario svjetlima.
Ansambl Baleta dao je sve od sebe i u nimalo lakoj koreografiji pokazao se u najboljem svjetlu. Od premijerne izvedbe svakako treba istaknuti Pavlu Mikolavčić te moćni muški četverolist: Eugena Dobrescua, Georgea Baldovina, Edgara Castilla i Ovidiua Muscala. No uz sjajne soliste nakon dugog vremena Balet HNK Zagreb i kao cjelina ostavio je dojam moćne gomilice. Toliko moćne da tek sada treba istinski žaliti što u sezoni kada se slavi 150 godina zagrebačkoga HNK nije bilo snage (i mudrosti) da se na scenu vrate Papandopulove “Tri kavalira frajle Melanije”, prema djelu M. Krleže, u koreografiji Sonje Kastl i Nevenke Bidžan.
