KRALJ ULICE Ladislav Demeterffy (75) postao je najstarija reperska zvijezda u Hrvata i ispričao nam svoju burnu životnu priču: od diplome profesora klavira do uličnog svirača

Laci - 75 Cents: Kako sam na brodovima glazbom umrežio planetu...

Ma, dečki mi na 'Dori' uvijek daju najteže zadatke: prvo sam vrtio gramofon, a sada i repam. Sve sam to lako svladao. No, sad su me pitali i znam li plesati step. To već ne bu išlo, kaže Laci
Foto: Patrik Macek
01.03.2008.
u 16:29

Joj, baš sam neki dan pričal prijatelju: “Čuj, stari, dovel sam si novu žensku doma. Pravi je komad, a uopće nije zahtjevna, nikad se ne žali. To ti je moja Dora!” - govori kroza smijeh Ladislav Demeterffy Laci (75), od prošle subote poznatiji i kao 75 Cents. Najstariji reper u Hrvata, a i šire, ali i najstariji sudionik Eurosonga, s Kraljevima ulice pobijedio je na “Dori” i otad nema mira. Sada svi žele doznati više o njemu, fotografirati se s njim, malo popričati na ulici...

Žlabra o svom životu
Zakazali smo sastanak u 11 sati na ćošku Ilice i Mesničke. Laci je stigao na vrijeme i nestrpljivo iščekivao. Dan prije, kada smo se dogovarali, rekao je: “Dobro, vidimo se, ali nemojte me zaribati!”. Svoj bijeli “ajncug” s “Dore” zamijenio je svakodnevnom odjećom, u kojoj svira na svom “radnom mjestu” - Trgu bana Jelačića. I krenuli smo put Gornjeg grada. I zastali na početku Demetrove.

- Znate kaj, meni ovo ne treba. Kaj meni znači ta slava, pa ja sam prošao cijeli svijet?! Kao da će mi mesar dati bolji komad zbog toga kaj sam na televiziji i po novinama - govori Laci. Tu počinje priča o njegovu zanimljivu životu i prebogatom životnom iskustvu.

- Ovo kaj ja žlabram u “Romanci”, e to vam je moj život. Plovio sam svijetom 19 godina i obišao sve osim Azije. Prošao sam Afriku, u Capetownu sam proveo prekrasna tri mjeseca, bio sam u Južnoj Americi - na Falklandskim otocima, ali i u Brazilu. Evo, u Riju, na glasovitom karnevalu, bio sam čak triput! Joj, to je nekaj nezapamćeno! O tome se samo sanjati može! Kad tamo dođete, nemate vremena za spavanje, cijeli grad živi u ritmu sambe. Pa čak se i trgovci, ali i vage u dućanima, njišu u ritmu sambe. A kak su im lepe one plesačice... - slikovito nam prepričava doživljaje s dalekih putovanja.

Naš 75 Cents u svom tekstu repa kako je “na brodovima glazbom umrežio planetu”. Baš tako je i bilo. Krenuo je s dečkima na prvi brod, pa je stigla ponuda i za drugi, treći..., želio je, kaže, vidjeti svijeta. No, bilo je i trenutaka kad je u dalekome svijetu sa sjetom mislio na rodni Zagreb:
- O, da, znalo mi je doći da se zaželim doma. Kad bih negdje u tuđini s dečkima zasvirao neku našu domaću “zagoriju”, svi bismo u isti čas počeli plakati. A onda kad se konačno vratiš doma, slušaš samo loše vijesti - tko se potukao, tko se rastao, tko je završio u zatvoru.

Jedva čekaš da se makneš. Na kraju opet zbrišeš dalje, pa opet plačeš za kućom, i tako sve u krug dugih 19 godina - prisjeća se Laci. Svirati je počeo još u djetinjstvu. Njegovi roditelji, tata Ladislav i majka Zora, željeli su da njihov sin jedinac nauči svirati klavir.

Nakon diplome - u svijet
- Ah, to je tada bilo moderno, da u svakoj kući netko zna svirati. Moja mama je jako voljela operu, a tata me tjerao da svaki dan vježbam. Još se dan-danas sjećam kako sam ronio suze za klavirom, a tata je stajao nada mnom s velikom šibom u ruci. Dok sam ja vježbao klavir, moji su se prijatelji vani špekulali. No, sada sam mu zahvalan na tome, kaže Laci, koji se uz klavir i harmoniku okušao i na tenor saksofonu.


LACI KAO BOB DYLAN Otkad je 2001. osvojio Oscara za filmsku glazbu, Dylan svoj pozlaćeni kipić uvijek nosi sa sobom na turneju i ponosno ga prije koncerta stavi na pojačalo. Tako i naš Laci svoju Doru ponosno pokazuje. Izloži je u kovčegu svoje harmonike dok svira na Trgu...

U Zagrebu je nakon završene gimnazije diplomirao klavir na Glazbenoj akademiji. Nakon toga je cijeli svijet postao njegova pozornica. Osim na brodu, Laci je svirao i po Njemačkoj, od Düsseldorfa do Frankfurta. - E, to je bila lova. Dalo se dobro zaraditi, no bio je to krvav posao - kaže.

Zbog dugih putovanja raspao mu se i brak. Supruga Đurđa ostavila ga je još 1978. Ima kćer Renatu, doktoricu prava, i unuku Renatu. No, s njima uopće ne kontaktira.
- Ma, već sam na to i oguglal. Ali znate kaj, ja sam još i najdulje izdržal. Od svih dečkih iz mog orkestra ja sam na kraju najdulje bil u braku - govori sa sjetom. No, dodaje kako se ne misli više nikada ženiti. Jer, kaže, voli svoju slobodu, da si može život organizirati onako kako njemu odgovara. A komadi tak i tak dođu i prođu - govori taj simpatični zafrkant.

Frendovi Gips i Janica
Uz glazbu, Laci je oduvijek volio i sport. U mladim danima bio je član skijaške reprezentacije Jugoslavije.
- I dalje pratim skijanje, samo mi je žao kaj se Janica više ne natječe. No, kak sam čul, možda se skoro i vrne. S njezinim starim sam jako dobar, on je pravi fanatik. Kad sam jedan dan svirao u Rijeci, odjednom vidim Janicu kak izlazi iz nekog haustora i veli: “Bok, Laci, pa kaj ti tu delaš?”. Raspričala se o svom kozmetičkom salonu, no nije me pozvala na tretman uljepšavanja - smije se i dodaje kako su Kraljevi “pretplaćeni” na svirku na svim skijaškim feštama.

- Bavio sam se i alpinizmom. Učlanio sam se u slovensku Gorsku službu spašavanja, a dežurao sam i na Sljemenu. Tada sam još mogao i jodlati jer još nisam fumal.
Nakon pobjede na “Dori” Laci se u Opatiji pohvalio svojim slavnim precima. Njegov prapradjed bio je Dimitrije Demeter, znameniti hrvatski književnik i libretist, jedan od utemeljitelja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.

Po djedu plemić
- O njemu znam nešto malo, kaj mi je stari ispričal, a i sam sam dosta istraživao. A moj djed Gjuro je zbog zasluga u Austro-Ugarskoj zaslužio plemićku titulu. I tak smo si u prezime Demeter dodali par slova i postali Demeterffy - kaže Ladislav Demeterffy. U tom trenutku zvoni mu mobitel. Pada dogovor za još jednu svirku.

- Nego kaj neg imam mobitel! Pa baš kak i repam u pjesmi, nisam ja nikakav tehnološki otpad. A mobitel mi je važan jer prek njega dogovaram sve svirke. Jedino me ti kompjutori ne zanimaju, nemam ja vremena za to.

Nakon nekoliko kava i sokova, kada smo pretresli sve moguće i nemoguće teme, Laci još jednom upita: “Sigurno nećete nešto pojesti? Fileke? Ili možda žgance s bijelom kavom?” Ako smo se od toga i uspjeli izvući, vožnju uspinjačom ipak mu nismo mogli odbiti. A na kraju našeg razgovora o njegovu burnom životu Laci ne zaboravlja pohvaliti kraljeve Paju i Hadžija.

- Ma, super su to dečki. Jednom su me čuli kak sviram i odmah su me “posvojili”. Otad smo jedna ekipa.

Želite prijaviti greške?